Filmofilsko odrastanje ili 'koliko vrijede dva sata mog života'?

Većina ljudi voli pogledati film. Jednom dnevno ili jednom mjesečno,zapravo je nebitno. Dvosatni odmak od stvarnosti gotovo svima dođe kao anesteziranje svakodnevnih problema ili bijeg od učmalosti, a na najprizemnijoj razini film funkcionira kao lako probavljiva instant zabava. Upravo instant zabavom, a ne filmskom umjetnošću, možemo smatrati 95% filmske produkcije. Put koji sam prošao do tog zaključka nije bio ni kratak ni uvijek zabavan. Gomila pogledanog materijala, klasici, novi, stari, B ili C produkcija, trash-akcijski val osamdesetih i devedesetih, stereotipni američki ljiga-happyendovi svih žanrova, jeftine komedije nedjeljom u 17h prije crtića i mogao bih redom unedogled. Međutim, svaka debata o filmu završava prije nego je počela kad govorimo o filmu kao jednokratnoj POGLEDAJ I ZABORAVI razonodi – rekao bih da se o ukusima ne raspravlja. Sto ljudi i sto ćudi, nekoga opuštaju obezglavljena tijela američkih tinejdžera a nekoga pak problemi otuđene obitelji srednje klase. Kad govorimo o filmskoj umjetnosti onda se ima koješta spoznati i otvoreno priznati – samo mali postotak filmova egzistira kao samostalno umjetničko djelo. Što je umjetnost a što nije, što je kvalitet, a što stereotipno komercijalno smeće? Što je odličan scenarij, a što hrpa stereotipa mediokritetskog scenarista, propalog književnika, očajnog dramaturga? Mnogo se još pitanja nameće samo po sebi, odgovora jednoznačnog nema, a svatko od nas ima svoju osobnu istinu, prosudbu, viđenje.

Prolaskom vremena i neminovnim sazrijevanjem polako se mijenja ukus i kriterij filmofila. Vozeći slalom između hrpe klišeiziranih predstavnika žanra pokušavajući ih izbjeći i tako si uštedjeti sat i po – dva života te ih kvalitetnije provesti, razvio sam razne tehnike detektiranja kvalitetnog filmskog naslova. Cilj mi je bio imati vlastiti kriterij, formirati argumentirani sud, moći prepoznati univerzalni kvalitet neovisno o filmskoj i žanrovskoj formi.

Istražujući malo 'ispod radara globalnog mainstream ukusa' otkrije se pravo bogatstvo malog filma u kojima glume relativno nepoznati akteri čudnih prezimena, ljudi čije slike ne gledate po trač rubrikama šund magazina, sadržaj koji ne osvaja mase i ne zarađuje milijune dolara, ali osvaja moja dva sata života. Naravno, greška bi bila upasti u zamku generaliziranja pa minorizirati neke izuzetne hollywoodske radove, no činjenica jest da ih danas tražimo povećalom. U vremenu kada se uspjeh valorizira novcem, prodanim kino ulaznicama i sponzorskim ugovorima, nije nimalo čudno da se izgubilo ono bitno u filmu i filmskoj umjetnosti. Javno servirana instant zabava, većinom nekvalitetna, prosječnost i površnost okupirali su medijski prostor na svim razinama što ipak ne znači da pojedinac neće prokopati malo dublje, ispod blata. Onaj koji osjeća da to treba učiniti bit će nagrađen, a ostali ionako mogu plivati u šarenilu, iako podosta plitkom. Uostalom, zar nije oduvijek bilo lakše plivati nego roniti?

Komentari: