Mali princ... je pobjegao iz knjige u potrazi za istinom ili nazovi m radi istine

(M kao Majmunarija u 14 prizora s prologom ili zašto je ravnatelj N. H. u školi G. G. prijetio ubojstvom i samoubojstvom ako mu netko ikada više spomene Malog Princa)

Prolog

Mali Princ (leži na podu, oko njega scenografija svemirska, polumrak, spava, budi se, ustaje, gleda oko sebe, pruža ruke, vezane su mu oči pa djeluje kao da je slijep): Napokon živ... Kako je dosadno biti papirnat i koja je to užasna gnjavaža već pedeset godina trpjeti ruke koje te okreću i slušati tisuće uzdaha dok ponavljaju jedno te isto kao navijeni papagaji: samo se srcem može dobro vidjeti, ono bitno nije vidljivo očima... Uzdišu i ponavljaju jedno te isto... Srce pa srce, a baš me zanima kako se to srcem gleda? Lako je napisati pa onda frazirati... Ajde ti progledaj svojim srcem i što to uostalom znači... Čekao sam dugo, ali više ne mogu, pobjegao sam iz knjige u kojoj sam svojom mudrošću uzgajao kokoše i želim živjeti, želim upoznati istinu. Ne želim živjeti u kokošinjcu, kokoše su mi se zgadile. Za doručak, za ručak, za večeru, stalno piletina. Očima ništa bitno nije vidljivo, a da bi pronašao istinu, najbitniju spoznaju u životu, hodat ću ovim svijetom zavezanih očiju ne bi li srcem progledao i vidio istinu, tako je zapisano na mojoj zvijezdi koja me porodila... Nekoga je čuti…

(Ulazi jedanaest likova na scenu, govore svi u jedan glas potpuno nerazumljivo, mrmljaju nerazumljive riječi, od toga nastaje buka, hodaju oko i mimo Malog Princa kao planeti oko Sunca, ne primjećuju ga.)

Mali Princ (drži se za glavu, krikne): Dosta!

(Svi prestanu govoriti i ukoče se, potpuno su nepokretni, blijedo gledaju u publiku, nalikuju na lutke, magličasto svjetlo ih obasjava pa sve djeluje nestvarno. Mali Princ ispruženih ruku poput slijepca kreće se po pozornici, rukom dotakne prvi lik do sebe, reflektor uperen u njega kao i kasnije u sve likove koji se bude, ovaj oživi i kao navijen počne govoriti.)

Mudrac (s otvorenom knjigom u ruci): Ako se neki čovjek želi popeti na malenu uzvisinu i zamisli da je to planina koja je dotaknula nebo, taj čovjek će dotaknuti zvijezde bez obzira što se nije digao metar iznad nadmorske visine, pa prema tome možemo zaključiti da je čovjek ono što želi biti, a ne ono što jest. Ja želim biti genije, ja želim znati svo znanje, prema tome ja jesam genije i ja znam.

Mali Princ: Tko to tako pametno govori?

Mudrac: Ja sam Mudrac i znam odgovore na sva pitanja. Lutam kojekuda i skidam ljudima mrenu neznanja s očiju. A tko si ti, izdegenerirani patuljku zavezanih očiju?

Mali Princ: Ja sam Mali Princ i tražim istinu, želim progledati srcem. Ti si tako mudar i sigurno mi možeš pomoći, ti znaš istinu.

Mudrac: Ako želiš progledati srcem, ti onda gledaš srcem. Zagledaj se svojim srcem i reci mi što vidiš, maleni patuljku?

Mali Princ: Ništa ne vidim, veliki čovječe, baš ništa ne vidim, ispred očiju mi je sami mrak, a u srcu nepregledna pustoš.

Mudrac: Neznalico, jadniče, bijedniče, umri u svom neznanju, uguši se u svom mraku, a ja idem dalje prosvjećivati ovaj svijet koji čeka na mene da ga spasim... (Odlazi čitajući knjigu.)

Mali Princ (plačljivim glasom): Plače mi se, plakao bih da nemam krpu preko očiju, jer čemu plakati kada nitko suze ne vidi. Ljudi plaču da bi drugi vidjeli kako im je teško, tako su me učili još dok sam bio dijete, plači da bi se pokazao i da bi dobio ono što želiš. Mnogi se opijaju sami, ali samo rijetki plaču u samoći.

Matematičar (u ruci mu je dječje ručno računalo s kuglicama, odjednom počne urlati budeći se iz nepostojeća stanja): Otkrio sam, napokon sam otkrio zašto ljudi plaču i cmizdre nad svojom sudbinom. Plaču jer jedan i jedan nije ni tri ni pet kako bi oni htjeli nego dva kako ja kažem, plaču jer im ja mogu točno i jasno izračunati istinu, plaču jer matematika ne priznaje nikakvu mogućnost otimanja, plaču jer je matematika nedvosmislena istina.

Mali Princ: Istina srca moga, o matematiko, ljepotice moja, spasi me, daj mi da progledam svojim srcem i da vidim istinu!

Matematičar (puno smirenije): Matematika može sve... Skoro pa sve jer ako pomnožimo pet s deset i tome oduzmemo pet pomnoženo s deset, dobijamo čistu nulu. Nula je nepostojeći broj jer ako nešto radimo, onda rezultat ne može biti ništa. Zbunjen sam, što je to ništa, mora, mora uvijek biti nešto. Prema tome kako nula ne postoji jer nitko nije čista nula na ovom svijetu, ne postoji ni istina... Ako ne postoji istina, ne postoji ni matematika... Ako ne postoji matematika, ne postojim ni ja koji sam mislio da mogu sve izračunati... I zato ja ću se ubiti jer ionako ne postojim...

Mali Princ (opet plačnim glasom): Ne, ne, ljepotice moja, ne ubijaj se, možda i ništa postoji, već je davno netko rekao da sve je relativno... Ne ostavljaj me...

(Matematičar vadi pištolj, upuca se u glavu, pada mrtav, Mali Princ ide prema njemu, zapne na njega, pada na koljena, cvili i plače...)

Ministar (deklarativno kao kada se drži govor): Drugovi, gospodo, čemu suze, dajte mi ruku, ja ću vas odvesti do zemlje blagostanja.

Mali Princ (ustaje, prilazi odakle čuje glas): Nema ovdje gospode, ja sam jedan i jedini, samo jedan mali i bijedni Princ u potrazi za istinom.

Ministar: Nisi sam, ja sam s tobom, daj mi ruku, Prinče, ti ćeš biti kralj, a ja ću biti tvoj prvi Ministar. Vladat ćemo zemljom blagostanja u kojoj će živjeti sretni ljudi. Dođi bliže, tako, a sada se okreni. (Okreće ga, skida mu košulju, skida mu hlače, Mali Princ ostaje gol samo u boksericama ili nekim kratkim hlačama.) Ti me pričekaj ovdje, idem ja pronaći put do tvojeg srca, pa kada ga nađem i ti progledaš, osnovat ćemo političku stranku i pobijediti na izborima... (Odlazi žurno govoreći.) Koja budala.

Mali Princ: Čini mi se da sam opljačkan... Zima mi je i gladan sam... (Glasnije.) Je li netko ovdje ima komad kakvog kruha?

Mojsije (kao da se budi iz tisućljetnog sna, drži telefon u ruci): Komad kruha... Skromni dječače, tvoj stric Mojsije će tebi naručiti manu s neba. Blagovat ćemo i biti siti pa ćemo onda naručiti i jedan hektolitar piva i piti do jutra.

Mali Princ: A možeš li naručiti picu i koka kolu, a uz to i kartu koja će nam pokazati put do istine pa ću ja srcem progledati i više neću biti slijep.

Mojsije: Zar sumnjaš, pa moj šef može što hoće, a da znaš kakve samo pice peče, nemaš ti pojma. On oživljuje mrtvace, ozdravljuje slijepce, hrani siromašne, krade bogatima. Samo trenutak da nazovem šefa... Kažeš pica, kola i karta za sreću... (Vrti brojeve na telefonu.) Halo, Bože, ovdje tvoj Mojsije, ja bih nešto naručio za mene i Malog Princa... Ne može... Kažete jer vam je pala vrijednost dionica u centralnoj Euro banci... Žao mi je... Znači danas ništa... Deset zapovijedi... Izgubio sam ih u pustinji, ali naći ću ih, svakako, odmah... Ne vičite na mene... Mogao bih i otkaz dobiti... Evo idem u potragu odmah sada... (Spušta slušalicu, snužden je.) Danas ništa, skromni dječače, sutra ćemo jesti i piti, a sada idem u pustinju tražiti Deset zapovijedi... Ako dobijem otkaz, tko će mi ženu i djecu hraniti... Zbogom... (Odlazi zamišljen, govori sam sa sobom.) Kako ono glasi Prva zapovijed? Ne spavaj, ne žvači dok jedeš, ne, nije ni ta, tuširaj se katkad, jebi ženu svoju kao da je tuđa... Jebi ga, sve sam zaboravio...

Majmun (Mađioničar ga drži na konopu, Mali Princ zapne za konop i padne, oni se probude iz ukočenosti, Majmun ima na glavi majmunsku masku, a Mađioničar ima cilindar i čarobni štapić, Majmun glasno zapomaže, malo se glasajući kao Majmun, a onda progovori): Uuuuuuu! Vrati me na stablo, želim živjeti na grani! Neću biti čovjek!

Mađioničar: Ne urlaj, ne ponašaj se majmunski. Još koji trenutak i postat ćeš čovjekom, bit ćeš pristojan...

Majmun: Ne želim biti pristojan! Ljudi ubijaju ljude na pristojan način, a ja želim živjeti na grani, nepristojno ali živjeti!

Mađioničar: Ti si rođen da bi bio čovjek kao što su mnogi ljudi rođeni da bi bili majmuni, to ti je prirodna selekcija i ravnoteža.

Mali Princ: Zar ja nisam rođen da bih gledao svojim srcem? Učini nešto da progledam svojim srcem...

Mađioničar (obrati pažnju na Malog Princa koji se uspravi): Ja sam Mađioničar i majmune pretvaram u ljude, to je sve što mogu učiniti za ovo čovječanstvo. Kako nisi majmun, ja tu ne mogu ništa učiniti.

Mali Princ: Možda znaš gdje je istina...

Majmun: Na grani, na grani... Hoću na stablo! Na najvišu granu stabla među oblake da mogu gledati u zvijezde a ne u ljude.

Mađioničar: Moja istina je, radoznali dječače, u pretvaranju majmuna u ljude, za to ću postati Akademik i dobiti ću Nobelovu nagradu. A sada idem za poslom, vrijeme teče nepovratno u beskraj. Ljudi postaju sve više i više majmuni, zato ja moram što više majmuna pretvoriti u ljude da bi se održala ravnoteža i da ovaj svijet ne bi nastradao. Ne skidaj taj povez s očiju jer ćeš vidjeti svašta što tvoje malo srce ne bi izdržalo. Žurim!

Majmun (Mađioničar povlači Majmuna za sobom, ovaj se malo odupire, ali kreće za njim i zapomaže): Neću biti čovjek, želim živjeti na grani, vrati me na stablo! Uuuuuuu…

Mali Princ (kao za sebe): Čudni ljudi, čudni majmuni. Sve mi se čini da je istina daleko od mene... Sve manje nade ima…

Megadegenerik (bude se, Medij kleči, a Megadegenerik tipka po njegovim leđima i govori uzvišenim, patetičnim govorom): To, super! Srušio sam novim virusom sve mreže na ovom području, najjači sam haker na svijetu, ja sam internetski degenerik na najvišoj razini, ja sam Megabajtdegenerik, ali zovite me skraćeno Megadegenerik, upadam u sve sisteme, haram internetom, činim čuda gdje god se pojavim, ja sam kralj virtualnog svijeta, ja sam totalni degenerik!

Medij: Da nema mene, Medija, nikada ništa od tebe ne bi bilo, i nikada ne bi postao toliki degenerik, zato ne tipkaj po meni tako jako, budi malo zahvalan i budi malo nježniji.

Megadegenerik (udari ga po glavi): Ja sam taj koji čini čuda, a ti mi samo služiš, ja sam Megabajtdegenerik, i zato budi dobar ako misliš živjeti, inače ću te ugasiti...

Mali Princ: Možete li, dragi degeneriče, učiniti čudo za mene?

Megadegenerik: Koje pitanje, Megadegenerik može sve, samo neka je degenerično.

Medij: Ne može bez mene, on je nepostojeći bez mene, nitko ne može biti degenerik ako nema medij.

Megadegenerik: Šuti medijska budalo, ugasit ću te. Reci, dječače bez očiju, jer imati zavezane oči je dovoljno degenerično da ću ti rado pomoći. Slušam.

Mali Princ: Ja bih do istine jer jedino tamo se može progledati... svojim srcem.

Medij: Jedino u mediju je istina pa makar to bila i najveća laž. Dođi, lijepi dječače, u moj zagrljaj i ja ću te odvesti do istine.

Megadegenerik: Laže, neće te nigdje odvesti ovaj tu moj pedofil. Mediji su pedofili, siluju našu djecu, obasipaju ih perverznim prljavštinama. Ne vjeruj mu ništa, medij ima lijepe usne, ali zato pokvarene i trule zube... Sviđa mi se ta tvoja ideja, maleni dječače. Gledati srcem, to mi djeluje tako degenerično. Nego reci ti meni na kojoj web stranici se nalazi ta tvoja degenerična istina pa ćemo mi lako do nje, možemo uključiti i đipies, taj ne griješi kada te negdje vodi, uvijek te odvede na pravo mjesto.

Medij (molećivo): Dođi, slatki dječače, da te bar dotaknem, davno nisam neko tako slatko i naivno dijete dotaknuo... ja sam medij, meni je pedofilija u krvi...

Mali Princ: Ne znam ni za kakvu web stranicu.

Megadegenerik: E onda mi je žao, ne mogu ti pomoći. Nego se ti raspitaj za web stranicu istine pa ćemo to riješiti. Vidimo se sutra, moram odvesti ovaj pedofilski medij na punjenje degeneričnim gorivom od gluposti i nakaznosti da mi se ne bi ugasio... pa se vidimo sutra, lijepi dječače, poharat ćemo internet u potrazi za istinom i doći do tvog srca.

Medij (Megadegenerik ga gura prema izlazu, ovaj se stalno osvrće govoreći): Dopusti da ga malo pomilujem i dodirnem, samo malo, e jesi stvarno totalni degenerik!

Momak (Mali Princ tetura po pozornici, naleti na Momka i zagrli ga da ne bi pao. Ovaj se budi pa zagrli Malog Princa ljubavnim zagrljajem): Joj, ah, kakav san sam sanjao. Da plovim morem, a posada broda, sami mišićavi mornari. I onda se budim u tvom zagrljaju, mali ljepotane. (Klekne, rukama obuhvati Malog Princa oko struka.) Budi moja žena, ja ću tebi biti sve...

Mali Princ: Ali ja sam muško.

Momak: To ti samo misliš da jesi. Kada otkrijem tajnu tvoje stražnje požude i skinem mrenu s tvojih očiju, bit ćeš ti meni najljepša nevjesta na svijetu.

Mali Princ: Zar nije tajna ljubavi u darivanju srca?

Momak: Kada mi budeš žena, joj ljubavi moja, i srce, i bubrege, i jetru, i guzicu, sve ću ti dati na dar.

Mali Princ: A tko će nam rađati djecu?

Momak: Joj kako si ti zaostao u razvoju, djeca više ne postoje, sada se kloniraju klonovi.

Naručit ćemo odmah tri klona, tri slatka dječaka... malena, joj meni, tako slatka dječaka... s prćastim guzicama.

Mupovac (Uleti kao lud na pozornicu i palicom počne tući Momka, ovaj zapomaže, Mali Princ se prestravljen udalji od njih): Ti ćeš meni djecu okolo zavoditi, majku ti pedersku nabijem, ti ćeš se meni na gej paradi kurvati... E ne dam i gotovo. Zatući ću te pa nek te nema, ali ne dam da te drugi ima... Bit ćeš moj ili ničiji, pederu jedan pederski...

Momak: Ubij me ili me ostavi. Ja više ovako ne mogu... Tvoja ljubomora će me uništiti...

Mupovac (klekne pored njega, počne plakati, zagrli Momka): Oprosti mi, ljubavi moja, ali znaš i sam da mi nije lako. Pred ženom i djecom moram glumiti čvrstu ruku u kući, na poslu u policijskoj stanici izigravam muškarčinu od policajca koji bi sve pedere nabio na kolac, a ti mi se skitaš tko zna gdje... I što sada radiš s ovim ovdje, pitam ja tebe...

Mali Princ: Ništa, ništa, tek sam se probudio, nemam pojma tko je on.

Mupovac (naglo ustaje, sav bijesan počne ponovo tući Momka, ovaj bježi od njega, on trči za njim, udara ga i viče): Lažeš, majku ti nabijem pedersku! Guziš se gdje stigneš…

Mali Princ: Čudna neka ljubav... Svašta čovjek srcem može vidjeti...

Misica (Mali Princ u kretanju dotakne Misicu, ona se budi): O kako sam lijepa, o kako sam glupa.

Mali Princ: Kako ljepota može biti glupa?

Misica: O i te kako može, nemaš ti pojma, mali dječače zavezanih očiju. Kada bi skinuo taj povez s očiju, kakve bi se ti glupe ljepote nagledao.

Mali Princ: Ako si lijepa i glupa, kako možeš živjeti?

Misica: Živim poput Boga, mada je on bar malo pametniji od mene kada je stvorio ovaj svijet u sedam dana, meni bi trebalo bar sedam godina. Ja sam mis ovog svijeta i cijeli svijet je pod mojim nogama, kraljevi mi se klanjaju, a prinčevi mi ljube noge. Imam sve što hoću, ali kako sam beskrajno glupa, ne znam baš što hoću...

Mali Princ: Kako ne znaš što hoćeš? Ja znam, ja hoću gledati svojim srcem.

Misica: E takva glupost ne bi ni meni ovako glupoj mogla pasti na pamet koje nemam. Da ti nisi nogometaš kada si tako glup.

Mali Princ: Nisam nogometaš, ja sam Mali Princ koji želi srcem progledati.

Misica: Šteta. Meni su prinčevi dosadili. Prinčevi su, moram priznati, jako nakazni, ali nisu dovoljno glupi za mene. Žurim naletjeti na nekog nogometaša koji će me zadiviti svojom glupošću.

Mali Princ: Kako ćeš ga prepoznati, ljepotice?

Misica: Jednostavno, ima tup pogled, stalno poskakuje kao da mu se negdje strašno žuri, priča totalne gluposti koje ni ja, ovako glupa, ne mogu povezati i vozi najskuplja i najbrža kola na svijetu. Živjela glupost! Odoh ja pronaći svog glupana...

Mali Princ: Nemoj ići, ljepotice, moje srce je uzdrhtalo, možda sam progledao srcem, ostani sa mnom! Bit ću glupi, najgluplji nogometaš za tebe i tvoju ljubav!

Misica (odlazi): Žao mi je, nisi ti dovoljno glup za mene ovako retardiranu, bilo bi mi dosadno s tobom... O kako sam lijepa, a kako sam tek glupa...

Mali Princ (tetura i rukama traži Misicu): Otišla je Misica, glupa ljepotica... A srce mi je tako zaigralo kao da je progledalo...

Marko (na scenu dolaze Marko i Matko držeći se za ruke): Mora da je ovdje negdje.

Matko: I meni se čini da osjećam njezin miris.

Marko: Vidi ovog zavezanih očiju, da nije ovo naša Majka.

Matko: Nije, ne miriše na nju. Tko si ti?

Mali Princ: Mali Princ u potrazi za ljubavlju, a tko si ti?

Marko: Ja sam Marko, a ovo je moj brat Matko.

Matko: Mi smo abortirana djeca jedne Majke.

Marko: Tražimo našu Majku da nas ne abortira, nego da nas rodi.

Matko: Prepoznat ćemo je po mirisu.

Mali Princ: Pa ima li ta Majka srca.

Marko: Rekla je da ima srca, ali da nema novaca za hranu pa nas neće ni roditi.

Matko: Nego će nas abortirati.

Marko: Osjećam njezinu blizinu. To je ona, spava. Prinče, mi moramo šutjeti i glumiti mrtvace pred njom, a ti je nagovori da nas rodi...

Matko: Molim te, učini to i spasi naše živote! Ona se budi, moramo se maknuti da nas ponovno ne abortira, a ti je nagovori da nas rodi, reci joj da je čekamo u rodilištu.

Mali Princ: Nisam spasitelj, ali pokušat ću...

Majka (Marko i Matko bježe s pozornice, Majka se budi iz sna): Čujem glasove svoje abortirane djece, proganjaju me u snu...

Mali Princ: Ne vidim te, ali prepoznaje tvoj miris, miris Majke, i moja Majka je tako mirisala. Oni, tvoja abortirana djeca su bila ovdje i traže od tebe da ih rodiš. Da konačno postaneš Majka.

Majka: A tko si ti, nekakav svećenik koji živi u medu i mlijeku, koji nema djece i priča okolo gluposti o rađanju, nekakav novi Mesija što pijesak pretvara u zlato?

Mali Princ: Ne, ja sam Mali Princ i pričao sam s tvoja dva nerođena sina koji te mole da ih rodiš. Eto, i ja te svim svojim srcem molim da ih rodiš!

Majka: Neću!

Mali Princ: Zašto nećeš.

Majka: Jer ih želim spasiti, jer sam ih spasila!

Mali Princ: Kako si ih abortusom spasila?

Majka: Riješila sam ih ovog suludog svijeta u kojem degeneričnost postaje vrlina, a ljudskost neoprostiva mana. Čemu da pate kao ja, zašto da proklinju mene i dan kada sam ih rodila.

Mali Princ: Živjeti je lijepo, ako umiješ srcem svojim gledati.

Majka: Možda bih i rodila kada bi imala socijalno i stalni posao. Ovako, ne želim da i oni budu gladni i umiru od gladi kada ja već gladujem. U Africi svake tri sekunde umre jedno dijete od gladi.

Mali Princ: Strašno, ali to ipak nije razlog da ubiješ svoju djecu. Nismo u Africi, mi živimo na drugoj strani gdje se hrana baca.

Majka: Možda si u pravu, dragi Mali Prinče, idem ih potražiti u rodilištu pa ih roditi... Ako ne nađem stalni posao, neka kopaju po smetlištu i kontejnerima, u kantama za smeće, preživjet će nekako. Progledala sam srcem, zahvaljujući tebi... Nego reci mi, imaš li ti koju vezu na socijalnom, nemam zdravstveno, nemam novaca da im platim, pa ako poznaš nekog tamo...

Mali Princ: Ne znam ti ja nikoga, ja sam stranac u ovom gradu.

Majka (odlazeći): Nije važno, snaći ću se već nekako… popušit ću kome, ako treba i cijelom poglavarstvu grada, a onda idem roditi ona dva dosadnjakovića. Tebi hvala...

Mali Princ (sam na pozornici osim mrtvog matematičara na podu, kreće se kao u mraku ispruženih ruku): Ona je progledala srcem... E kada bih ja mogao tako... Ovdje kao da nema nikoga… Morat ću se vratiti u kokošinjac gdje će mi stalno na uho kokoše i ostala perad kokodakati… očima nije vidljivo, samo se srcem može dobro vidjeti… Kako ću ja sada ovako prokleto sam. Potpuno sam.

Madam (starica sa štapom dolazi na scenu, pogrbljena, lice izrazito ružnu i ispijeno, nalikuje vještici, istaknuta ružnoća i starost): Tko to kaže da je sam. Nitko u bordelu nije sam. Dopustite mi, lijepi mladiću, da se predstavim, ja sam Madam, i vodim najljepši bordel na svijetu, bordel u kojem nitko nije sam. A moje srce kuca samo za tebe, lijepi mladiću, i ne postoji ni najskrovitija tvoja želja koja neće biti ispunjena u mojem srcu, u mojem bordelu. Zato otvori svoje srce i budi moja ljubav. Ja sam tvoje sunce koje sja istinom tvojeg života, ja sam tvoja bordelna dama.

Mali Princ (oduševljeno): Kako lijepo govoriš, kako sam se zaljubio i osjećam da gledam svojim srcem. Spašen sam. Ljubavi moja, skini povez s mojih očiju jer ja vidim svojim srcem. Sada znam istinu, istina je ljubav koja se srcem vidi. Ljubavi, ljepotice moja, skini povez s mojih očiju...

Madam (skida povez s njegovih očiju): Ja ću biti tvoje srce i ja ću biti tvoje oči.

Mali Princ (iznenađen, šokiran viđenim, govori snuždeno, pomaknuvši se od nje prestrašen, govori kao sam sa samim sobom): Kako sam se mogao zaljubiti u ovu rugobu, kako mi se to moglo dogoditi?

Madam: To ti se samo čini, lijepi mladiću. To što vidiš nije tako. Slušaj svoje srce i ono će ti reći istinu.

Mali Princ (obraća se Madam): Da, to mi se samo čini, oči varaju, pogled očima ništa ne znači. Treba gledati svojim srcem. Ti si lijepa, ti si moja ljepotica. Nikada u životu nisam vidio ljepšu djevojku.

Madam: Ljubav je magija kao što je to i bajka...

Mali Princ: Pričali su mi jednu bajku kada sam bio dijete, princ poljubi žabu i ona se pretvori u lijepu djevojku. Poljubit ću te...

Madam: Nije tako, lagali su te, djevojka poljubi žabu i on se pretvori u princa.

Mali Princ: A da ja ipak pokušam, pisci bajka znaju često pogriješiti. (Ljubi Madam, razočaran.) Ništa se nije dogodilo. Nije ni važno. Oprosti, ljepotice, što sam posumnjao u tvoju ljepotu, to se nikada više neće ponoviti. Sretan sam, našao sam istinu i progledao srcem, i tako vidio svoju ljubav. Daj mi ruku, budi moja nevjesta. Idemo odživjeti svoj život u ljubavi. (Odlaze držeći se za ruke.)

Madam (vraća se sama na scenu krekećući i govoreći): Kre, kre, kre, kre, kre, ja jesam žaba, a sve ovo oko mene je sjebani bordel. Mali Princ nije princ nego budalasti kokošar koji je izgubio svoj kokošinjac, a kokošari će uvijek biti kokošari, nikada prinčevi. (Dolazi do mrtvog matematičara i udara ga nogom.) Ajde, ustaj, matematičarska mrcino, sutra se udajem kao djevica u bijelom, moram platiti onom pederu od popa za uvjerenje da sam nevina, a nemam ni kinte. Tko će voditi moje bordelne financije. Ustaj, proglašavam te ministrom financija.

(Matematičar ustaje, klanja se Madam, vadi papir i olovku, računa i mrmlja.)

Matematičar: Sjebali smo što smo mogli, pa kada se sve zbroji… (Spušta se zastor.)

Komentari: