Matilda, prije sna

Mijena svega oko mene vidljivoga i nevidljivoga mi ne da mira, baca me u očaj, poljupcima pijem slane suze tuge s Matildinog obraza dok ona nijemo promatra na gradskoj obali brodove kako brode svojom zamišljenom putanjom. Sve oko mene je slano i gorko, miriše na grijeh, riječi zamiru u šutnji i znam u nekim tugama se ništa jasnije i bučnije ne čuje od tišine… Ubit će me njezina tišina…

Ali ja plakao nisam, koliko god voda stijenu mijenjala, iz stijene voda ne kaplje, mada bijah tužan kao da sam već tada znao da će jednog jutra sve oko mene biti konačno modro i nebeski plavo, slano i gorko.

Jutro je. Sve oko mene jeste konačno modro i nebeski plavo, sve je slano i gorko. Plutam već satima mokrom pustinjom hladan kao kocka leda umočena u gorki pelinkovac i prisjećam se kapetanove depresivne primjedbe na razglasu da neka bude posada na nogama, da je naš brod nagazio u magli na nekakvu plutajuću neman i da smo sve bliži dnu što smo od neba dalji i da izvolimo preuzeti pojaseve za spašavanje, a on će već popiti koje piće prije nego ga prekriju morski valovi i utone u vječni san.

Ispaljene su rakete, poslan je signal za pomoć. Zavladala je potpuna panika. Nestalo je brodskog svjetla. Mrak je i magla je. Mornari se tuku za pojaseve, bljesnuo je i nož u mraku, krikovi i jauci, urlaju sjene bacajući se niz palubu, glasovi nestaju u tami. Dolazim do kapetana. Teturam jer brod se naginje, tone. Viktor sjedi na komandnom mostu, pije i gleda u mrak kao da nešto traži, nešto davno izgubljeno i nikada pronađeno. Primijeti moju prisutnost, osvrne se na mene, mahne mi rukom da nestanem. Mračno je, ali mi se učini kao da se osmjehnuo, naime njegovi brkovi su se razvukli u osmijeh, možda… Spuštam se s komandnog mosta, zagazim u more, zapljusne me slano i mokro, oko mene sve se polako pretvara u mrak, u sjenu smrti…

Nigdje nikoga, čulo se dovikivanje pa je i ono utihnulo… Bio je dan osunčan, i on se ugasio tamom. Držim još uvijek glavu iznad slanog mora u mraku već gotovo u polusvijesti, i mrak je razvukao zastore u beskraj kao da se zatvara teatar nakon bljutavo odigrane lakrdije za nasmijanu publiku, oblaci mi se do očiju spustiše, ni zvijezde za utjehu neće zatreperiti iznad mojeg pogleda, muklu tišinu razbije šum kiše što ugasi monotoniju jednodnevnog beznadežnog plutanja u čekanju umiranja i raspadanja, sve postade mokro i noć bez sna zavlada….

Još jedno jutro je i samoća je. Cijeli svijet se pretvori u bljesak sunca iznad mora. Prostrane širine se suzile i smanjile, spokojno poprimile konačnu sliku treptaja iznad vode pred potonuće…

Jutro je. Gimnazijska stoljetna utvrda hipokrizije bliješti poput djeveruše što nasmijana suncu hrli u susret. Blijeda je Matilda kao smrt i njezina ljepota poprima čudne, gotovo stravično mistične obrise.

“Ne spominjem te više u svojim molitvama. Uzaludno se truditi, ti ćeš ionako poludjeti i negdje u mraku nestati, ali beskrajno si mi drag”, šapuće mi na uho Matilda u gimnazijskom ženskom zahodu dok sjedim na prozoru i motam drugi joint jer Matilda je propušila i ne namjerava odustati dok ne poleti. Napaljena je poput bombe bez osigurača pa mi glavu zavlači u utrobu, kao da je taj tajni i bolni abortus raskidao sve ograde u njoj te pojačao bludne želje do histerije. Kako joj se nije zgadilo, pitam se. Ili jeste pa baš zato tako i uživa…

Još je tjedan dana do mature, smiješi se ljeto i završetak četverogodišnje gimnazijske lakrdije od banalnosti kao umišljene važnosti od reda i uzaludno potrošenog vremena poput pijeska na vjetru… Kako sam se samo trudio ostati neokaljan i preživjeti nepodnošljivi smrad dvoličja iz učiteljskih razjapljenih usta…

Matildu u danima očaja nisam viđao, rekli su mi da je gripozna i da će doći za koji dan u školu. Baš u to vrijeme Matilda je igrom slučaja prijateljevala s moćnim generalskim sinom i glavnim doušnikom ravnateljeve bolesne svijesti Perom Pletikosom jer je on preko prijateljice čuo za njezinu trudnoću i kao spasitelj se ponudio pomoći. Jedne noći odveo ju je kod nekog liječnika plastične kirurgije, kriminalca koji u slobodno vrijeme djevojčicama čisti savjest oslobađajući ih grijeha, i posudio joj pare za abortus dok se ne snađe, pa se ranjiva Matilda kao gromom ošinuta zaljubila do ušiju u njegovu samaritansku ćud.

Kada se sve stišalo, Pero nije htio novac natrag već zauzvrat je tražio da mu popuši. Matilda ga je nijemo pogledala i odbila bacivši mu manji dio love pred noge. Ostatak nije imala. Pero je prosuo glas kako je Matilda abortirala dijete nepoznatog jebača, kako je Matilda vatrena kurvetina i kako je može za sitnu lovu imati tko hoće pa je Matildi preostalo da se skriva od raskalašenih i naprasitih gimnazijalaca kako zna i umije…

Kada smo ispušili i treći joint, samo što nije zvonilo pred veliki odmor. Zamolih Matildu da pričeka u zahodu i vratih se u razred. Nabijenog nosa u ploču i zadubljen u ispisivanje matematičkih formula, staro blebetalo i umišljeni anarhist jer je pročitao Bakunjina te se brisao uvijek istom prljavom maramicom, profesor Vicko nije ni primijetio što se događa, a ne bijaše mu baš ni stalo; šapnuo sam kao glasnik Peri da ga Matilda čeka u ženskom zahodu. Na licu mu se raširio blaženi osmijeh pobjednika. Napokon će mu ga popušiti…

Ona ga je onako napušena, sjedeći na zahodskoj školjci, gledala kao duha ne shvaćajući što se događa dok je on vještinom znalca raskopčavao po crti ispeglane otmjene hlače od skupog samta. Prišao sam mu s leđa i pripremljenim konopom čvrsto vezao ruke mornarskim čvorom, a usta zalijepio ljepljivom trakom. Hlače i gaće su spale s njega kao otkinuto jedro u buri i nije se ni snašao od dvostrukog uzbuđenja, već je visio nasred hodnika vezan za cijev, gol do pasa i s nogama na podu.

Koprcao se poput svinje pred klanje pa mi ga je Matilda pomogla svladati i izgurati na hodnik, mada joj onako napušenoj i dalje nije bilo jasno što se događa. Napisah brzinom munje na komadu papira velikim crnim slovima ‘Usreći me i zabodi mi ga što dublje’, i zakačih mu to na majicu tik iznad gole stražnjice. Toliko je trgao rukama ne bi li se oslobodio da mu je krv potekla. Na licu zgnječenom od užasa pojaviše se kapi samrtničkog znoja. Muškost mu se stisla da bijaše problematično sa sigurnošću odrediti mu spol.

Zvonilo je, učenici i učenice istrčaše na hodnik žureći na veliki odmor. Na trenutak je zavladala sablasna tišina iznenađenja kao pred oluju, a onda se zamalo stara zgrada od slavne franjevačkoisusovačkonadbiskupske Gimnazije ne sruši od zemljotresa, povika, urlanja i smijeha. Nitko ne umije biti okrutniji od zaštićenog učenika u masi pri obredu rugalačke histerije.

Dok su se pojavili učitelji iz zbornice, oslobodili Peru i odnijeli ga u ambulantu, on je zamalo iskrvario, a nikada se neće doznati je li u tih nekoliko minuta i poludio, uglavnom više nikada nije bio kao nekada nasmiješen mada mu usna osta vječno nakrivljena, sve nekako tmuran i zabrinut. U ambulanti se čas smijao, čas plakao sve psujući i govoreći nepovezane gluparije, pa su mu uštrcali u venu veliku dozu medikalija za smirenje, ali s lica mu nije silazio znak užasnutog priviđenja i, kao što rekoh, usna mu se nepovratno u grču skrivila.

Perin otac je sutradan generalski poslao desetak najsposobnijih svojih komandosa da zauzmu Gimnaziju i dovedu mu krivca pod noge, ali cijeli desant bijaše uzaludan jer je neposredno nakon skandala gnjev svih učitelja i učenika pao po meni da sam žurno na hitnoj sjednici izbačen iz Gimnazije pred samu maturu uz čuđenje kakvog su to oni vraga paklenoga držali u franjevačkoisusovačkonadbiskupskoj Gimnaziji sve te godine prijekorno optuživši dobrog don Matu Matuna Zanovijetala da je zabludio u pristranosti i spašavanju izgubljenih slučajeva glumeći nekakvog duševnog Mesiju… I tog poslijepodneva mi se gubi svaki trag iz Grada da ni gimnaziju nisam okončao, nego nekako izvukoh živu glavu jer su me i Perini vjerni prijatelji tražili do kasno u noć kako bi mi presudili…

Svanulo je drugo jutro, mirno nalik pogrebnoj tišini, bistro i kristalno čisto. Veličajno sunce se diglo iz mora oslijepivši me na trenutak. Bez daška vjetra je novi dan, baš ništa se ne miče, na obzorju ni galebova nema, pustoš oko mene i nebo spojeno s morem zatvara grobnicu iznad mene. Zasigurno me morska struja pomiče mada ne osjećam nikakvu promjenu. Možda ću tako i negdje stići, a možda me vrtložne struje samo vrte u krugu.

Ni broda na vidiku kao da je cijeli svijet potonuo u bezdan i umro. Iz obamrlosti me prene glava prijatelja Amiga što iz dubine izranja, umjesto očiju dvije prazne duplje bulje u mene, a iz glave mu mjesto kose alge rastu. Htjedoh ga pomilovati, ali izgubih svijest.

Budim se. Sve oko mene nalikuje božanskoj uzvišenoj ljepoti jer, sjećam se kako sam nekada razmišljao, oko nas oduvijek vlada svemirska projekcija totalne zbrke osuđena da se ponekad u izuzetno povoljnom rasporedu svega oko nas na trenutak pretoči u sliku savršenog sklada pa nam valja biti budan i ne propustiti takvu ljepotu nakon pomahnitale zbrke, i zato je dobro što sam sada budan i još uvijek mogu nekako okrenuti glavu i podignuti pogled prema nebu, biti svjedok uzvišene ljepote.

A ja kao da tonem i ne bih znao jesam li umro ili sam uronjen u san i ne znam jesam li i koliko spavao, ako jesam, ali sam imao viziju buđenja i ne osjećam noge, sve sam mokriji i mrtviji. I žedniji.

Da mi je poletjeti i biti jedan treptaj tamo odakle sam potekao, da mi je imati krila umjesto izranjenih nogu od olova… Reski miris slanog mora mi prodire u nosnice ili je to miris iz daleke daljine, miris Matildinog osmijeha, njezine kose dok se naginje nada mnom, nad mojim licem… To se ja utapam u njezinim očima, i tonem… Haluciniram, valjda se tako umire… Izranjam, galeb bijeli kruži iznad mene, sve mi je bliži, samo da mi ne iskljuva oči dok budem još pri svijesti… Sklapam oči, osjećam krila galebova, kliktaj, kljun i tonem u san…

Zasad nema komentara.