Obiteljska... kao pjesma

      Ljeto nikako da prasne ispod rastočenih oblaka… kiše, nošene neobično hladnim proljetnim vjetrom, razvukle se odasvud i prolijevaju se po nama od jutra do sutra. Mrzovoljni blatnjavo bosim nogama gazimo po lokvama, vučemo se kao pokisli psi zagrnuti košuljom preko glave i slinom ispod nosa. Proklinjemo Boga i njegove sve svece iznad oblaka što seru po nama jer u more ne možemo od hladnoće i njihove zajebancije. Okupali se jesmo, ali nam je prisjelo. Vrijeme za ubiti se da nije grijeh… Okupani kišom skakali smo zadnji dan osmog razreda otočke škole u more kao mahniti, ali je tuberkulozni Šimun te noći odvezen u grad s ranjenim plućima i dušom u peti pa smo zbog Šimuna odustali od kupanja iako smo po cijele dane mokri. Na neki način i slani… Skrivenim suzama!

      Ive i ja skrivamo se od kiše u magazinu ludoga Stipana i čekamo vapor koji donosi gradske vijesti… hoće li Šimun preživjeti? Govore da su mu izgledi jednaki hodanju po moru… ali Isus je koračao vodom pa se uzdamo u nebesa odakle nas taj dugokosi i bradati ljepotan gleda… i ne da zlu da nas opčini pa da se kojim slučajem uhvatimo smrtnog grijeha od masturbacije… kako nam pripovijeda časna Mandaljena, svetica od žene, djevica u pedesetoj. Reka je Ive, koji voli časnu ka mater svoju, da je ona ko Majka Božja i da ne da nikome blizu, i da jedino po duhu svetome može začeti… na što je Šimun reka da bi ona sigurno dala jedino Isusu kada bi joj se pričinio u postelji… na što sam ja reka da je to nemoguće jer onako suhu i zaleđenu nisam nikako moga zamisliti s nekim u postelji pa bio on i Isus koji je dobre duše i svakoj bi da pa bila ona suha ka osušena oskoruša i hladna ko bura nad morskom pučinom, i još sam reka da se meni ne bi na nju diga da je i zadnja žena na ovom svitu. Na to moje Ive prevrnuo očima i zagleda se u nebo, u oblake…

      Ive gleda u more prekriveno kišom i prebire po krunici skrivenoj u džepu od poderanih hlača. Moli Boga i sve one koji jesu na nebesima. Čujem njegov šapat pomiješan sa šuštanjem kiše. Htjedoh mu reći da Šimunu molitva neće pomoći, ali šutim, čovjek nikada ne zna… a i povrijedio bih njegovo htijenje!

      Osjećam da će se Šimun i bez molitve vratiti iz grada živ i nasmijan, nije Šimun tek neka bezvezna biljka pa da uvene bez cvijeta na granama. Mada Šimunu nije do zajebancije ka nama… završili smo osnovnu pa možemo navigavati ili negdje konobariti, a on mora umirati, jebi ga, takva mu je zvijezda, mutna i slabašno treperi… od rođenja Šimun teško diše, hriplje, kašlje i katkad pljuca krv. To mu je oduvijek davalo neku važnost kojom se dičio pred nama, mi smo ga gledali s divljenjem… blijed kao iz groba, krv u rukama i smijeh na usnama. Malo tko to može. A bio je i glavni masturbator… kaže a taj ne laže, znamo mi njega… pet puta na dan kada je od volje. Vrat će ti se osušiti, govorimo kako su nas učili na vjeronauku, jebeni je to grih, a on će nama, između dva kašlja…

      Suha su mi pluća, može i vrat, ko ga jebe, neću ni primijetiti. Šime je rođeni kockar, ne igraj s njim mauš ako ti je život mio, tuče lišinom u glavu pa se ti misli kako ćeš i što ćeš, pokupit će ti sve cigarete u jednom trenu te ako namjeravaš dug vratiti i još koju popušiti, jebi se kako znaš, glavu u torbu i ajde opet u krađu, ocu, bratu i cijeloj užoj pušačkoj rodbini, tko god ti se nađe na putu. I nije Šimun ka ostali bolesnici koji te gnjave svojom umišljenom sebičnošću i očekuju da ih žališ ili će se odreći tebe, i pritom uživaju u svojoj nesreći jer postaju predmet žaljenja… Šimun bi te zadavio kada bi osjetio da si ga imalo požalio.

      Kiša ne prestaje. Polje je poplavilo, kupus truli, čeka se gladna godina. Opći potop. Kroz škure starih kamenih kuća između kapi kiše provlači se šapat… jebali smo ježa u leđa kada zazimi, Bože, glad će nas pojisti, Bože, Bože, tko će ti za svidoka ostati?!

      Od podneva smo kod Stipana, taj se ne miče iz oronulog magazina. Sjedi kao očaran i danonoćno gleda prema moru. I spava gledajući. Pored njega komad kruha i netaknuti kupus sa slaninom u maloj tećici. Kao i svaki dan, donijela mu žena objed natopljen suzama. Lud je, ali zna on što nas zanima. I pogledi su nam gladni. Kaže, ne jede mu se, i namiguje. Svi ga zaobilaze pa katkad, kada mu se potpuno ne zamrače oči, naše društvo plaća slaninom u kupusu i cigaretama. Pomislio sam, i luđacima ne prija samoća.

      Smazali smo to u nekoliko zalogaja. Dobar dan, ko blagdan, pomislim, gotovo sunčan iako totalno oblačan. Brišemo ruke o mokre košulje, Stipan nam dodaje bocun s vinom. Kaže, krv bez vina nije krv nego voda. Brže palim cigaretu jer me vino omamljuje, a cigareta vraća u realnost. Ispuhujem dim kroz nosnice i gledam Stipana, a njemu oči pune smijeha i nadute kao u lignje, sluzave i velike, za pola glave.

      Čeka Stipan sina da bijelim brodom na jedra doplovi iz Amerike. Priča uvijek isto, obogatilo se njegovo sunce tamo, ima piturski biznis, u zlato će Kažimir starog oca okovati kada se pojavi, bit će on sveti Stipan, a ne samo Stipan, u Vatikan će javiti… suludi osmijeh u Stipanovim mutnim očima dok nabraja kako… Zverinac takvog slavlja i ne sanja, crkvene knjige će o tome pisati, a onaj ništa od čovika a ni od popa don Jere će popizditi od zavisti. Sretni smo što je Stipan totalno popizdio pa se možemo pohvaliti da i mi jednog luđaka znamo, i ne samo to, može se reći da nam je kompanjon u čekanju, gotovo prijatelj.

      Zagledali se u more, ne nazire se nikakav jedrenjak, pustoš i tišinu ubija šušanj kiše… kapi kiše prekrivaju plavetnilo morskih daljina. Mrtvo more i pustoš, pitam se, kojim morima plove jedrenjaci kada nikada ne prolaze pored našeg otoka…

      Pušimo Stipanove cigarete i šutimo. Dobro nam je, kod Stipana nitko ne svraća pa smo sigurni. Možemo pušiti do gušenja. Kiša se malo stišala. Rominja. Odnekud sramežljivo proviruje komadić sunca, na trenutak, i nestane iza tamnog oblaka. Drhtavica mi prostruji tijelom, skidam mokru bratovu košulju i stavljam je na prozor da se suši. Stipan negoduje, ne vidi more, oči mu se zamračile, jebe mi sve po spisku pa skidam košulju s prozora i objesim je na kuku u zidu pored starih mreža.

      Magazini na rivi i nisu neke građevine, tek male kvadratne kućice bez krova za, nakon ribanja i vezivanja broda, odložiti mreže i ostali ribarski pribor, ali Stipanov magazin nije više ni za što osim za rušenje. Beton je prošaran rupama i krpama od vlage. Zidovi se nakrivili. Pitanje je dana kada će se krov od truleži srušiti i zatrpati ludog Stipana. Ovaj se neće ni pomaknuti niti će glasa pustiti. Ako mu ostane koja rupica za vidjeti more, živjet će još koji trenutak.

      Ispričavam se Stipanu zbog nepromišljenosti, prekrio sam mu obzorje. On se ne prestaje suludo smiješiti, nudi mi bocun s vinom. Potegnem, a u glavi mi zaigra čarobnjak od opijenost i ludosti. Kao da me sunce grije, smijem se dok tmurna kiša jednolično udara po krovu magazina… da mi je poletjeti, vrti mi se danima u mislima.

      Pomislim kako je Stipan luđi od lude Kate, a ona je najluđa otkad postoji Zverinca. Pričaju za večeri uz vatru pored kamina… nikada Zverinac nije takve ljepote vidio. Katarinu, lijepu djevojku duge crne kose je silovala, za vrijeme onog rata, četa talijanskih junačkih vojnika koja je hrabro okupirala sve zverinačke svinjce i kokošinjce. Luda Kata od tada po danju spava, a noću trči po Zverincu od kuće do kuće i pjeva crkvene pjesme prošarane urlicima i jaucima.

      U prvim godinama poraća zverinačka vlast Katarinu odlučila spasiti vraga koji ju opsjeda i odvezla je u ludnicu na Ugljanu, ali nakon par dana, jedne noći, eto ti nje i njezine pjesme. Doplivala kao izgubljena ovca. Zverinčani promislili… vražje neka bude vražje, a božje će uvijek biti božje… i pustili je da ludi koliko joj srce hoće. Prvim jesenskim kišama Katarina nestane negdje u šumi na nepristupačnom dijelu Velog varha, zimi je nema čuti ni vidjeti kao da je medvjed, ali čim procvjeta prvi proljetni miris ljubičica, eto ti nje pa zagudi a la muzika di note čim sumrak zatamni obzorje zverinačkih pogleda. Noću se i hrani, krade bilje po vrtovima i polju, kopa po smeću. Pred jutro gubi svijest te odspava dan gdje se strovali u nesvijest.

      Kada njezini urlici proparaju noćnu tišinu, budim se iz sna, pokrivam se po glavi i poželim umrijeti. Bura zavija oko kuće kao da huči njezino ime, Kaataariiiiiiina. Koncert za Katu i borove. Katino naricanje i šum borova u daljini. Mater me već godinama ne prima u postelju, ne da otac, znao je reći, nisi više dijete, budi muško. Sestre su se poudavale i odselile, brat na tunolovcu pokušava štogod zaraditi i rijetko svraća kući, soba je mračna, a postelja prazna i hladna. Katino pjevanje nalik kriještanju nadjačava pomahnitali proljetni vjetar… dok ne utonem u san.

      Ive je odmolio cijelu krunicu pa smišlja neke tužne pjesme u glavi zagledan u zemljani magazinski pod skrivajući pogled. Oko njega oblak dima. Ne zna i nikada neće znati pušiti, kaže da bi se udavio kada bi povukao dim u pluća. To što ne povlači u sebe, još bi mu se moglo oprostiti mada je pederski, ali Ljubičinu jamu Šimun mu nikada neće zaboraviti.

      Veliki je to bio pothvat, za pamćenje. Toga dana Šimun je pljunuo litru krvi, ali je preskočio jamu nesretne Ljubice. Tri metra duga i tri široka, nije to neka daljina za preskočiti, ali noge ti se prije skoka odsjeku od straha, i hrabriji su odustali moleći Boga da ih sačuva od te napasti…

      Pričaju dok vatra žmirka i pucketa u kaminu, a vani zavija i fijuče, kao pomahnitala djeveruša nad mrtvim životom, zimska mahnita bura… Ljubica te  vuče dolje i nema šanse da preskočiš na drugu stranu. Kažu, zastaneš u zraku, neka sila te zaustavi na pola skoka i povuče.

      Šimuna ništa nije zaustavilo, Ive se rasplakao kada se ovaj kao opčinjen i zanesen zaletio na preskok. Preskočio sam i ja nakon njega, morao sam da ne bude sramote, tko bi Šimunu u oči pogledao, ali moje srce pri tom letu nije kucalo. Bijah mrtav nekoliko trenutaka i sada znam da je smrt totalno sranje. Muka i mrak. Bio sam mrtav i pomislio sam, koliko puta u životu izbjegnemo smrt a da toga nismo svjesni, tko li to sve zapisuje…

      A vatra u kaminu tinja, bačen je komad drva…  sve se zažari, iskre žarkocrvene zaigraju zrakom, zapljusne nas val topline i priča o sjebanoj Ljubici se nastavlja…

      Prošlog stoljeća, kada se plovilo na jedra i vesla, Žele, jedinac u obitelji starog mjesnog poglavara Kunjada, kojemu je brat Mirko bio svećenik u Podrugu Donjem i time proslavio tu zverinačku obitelj, vratio se iz navigacije… pričaju stari Zverinčani… kažu oplovio on svijet dva puta, dvadeset godina ga nije bilo kući, donio svakakva čudesa, stari pater Kunjado leti zrakom od veselja… Žele za ženu u zlatu kupio od Marka njegovu mladu i lijepu kćer Ljubicu, platio i Luki, njezinom zaručniku, da je se odrekne, platio i bivšem zverinačkom popu don Ivanu da to sve raskrsti i njega sveže. Nakitili se oni zlata i svakakvog bogatstva, a Žele popizdio nakon prve bračne noći i velikog slavlja, pred zoru potjerao Ljubicu iz kuće, neka ide doma mater zajebavati, neće ona od njega pizdu praviti… Na prozoru nisu se jutrom, kao barjak prekinute nevinosti, vijorili oprani lancuni i zato je zavijorila priča…

      Ljubica nije bila djevica, tko zna tko je to gazio prije njega, on jadnik tolika zlata potrošio, a dobio drugorazrednu robu. Stari Kunjado popizdio, ništa ne govori, pljucka ispred sebe i zubima škrguće… Ljubica zna, mater je u kuću neće primiti, sramota je, a neće je više ni Luka pogledati, gadit će mu se, pa mjesto kući, ona se uputila Kablinu i tamo skočila u jamu koja nema dna i koja je nastala djelovanjem podzemnih voda…

      Pričaju stari Zverinčani, dok motaju duhan, da se dugo iz jame čuo njezin glas kako cvili i jadikuje, i pročulo se da je, nedugo nakon toga, njezin rođak Mario, ohrabren vinom, pokušao preskočiti jamu, ali ga je Ljubica povukla u bezdan… otad se jama zaobilazi i ni u ludilu ne preskače... mnogi govore da ponekad noću u tiha vremena još uvijek čuju prigušene jecaje. Stric don Marko Želimiru raskrstio brak iako nitko nije htio svjedočiti da mu je žena Ljubica mrtva… Mnogi mu nudili svoje kćeri, on odabrao malu Mirnu od Marinovih, rodila mu sina Željka koji je propio i kao poplava utopio silno stanje i imanje te vinom i rakijom za sva vremena ugasio staru zverinačku lozu Kunjadovih…

      Stipan prekida tišinu od kapi kiše izlomljenim riječima… Čini mi se da vidim suze u Ivinim očima. Nije to od dima. Iako smo tu priču, o Stipanovom sinu koji će doploviti, čuli tisuću puta u jednome danu pa tako svaki dan ispočetka… Kad nas vidi na vratima, ako nije zamračen, razvuče mu se osmijeh ispod zabrinutih očiju, ima Stipan novosti koje nam mora kazati, jedrenjak samo što nije doplovio… Ive svejedno ne može odoljeti suzama… Gleda u Stipana i bez glasa plače.

      Trezveni don Jerolim zvani don Jere, držeći to svojom svetom dužnošću, odlučio je s oltara uz pomoć Boga na nedjeljnoj misi Stipana odriješiti grijeha i vratiti na pravi put da više ne griješi dušu i objasniti da mu se prošle godine Gospodnje sin Kažimir vratio iz Amerike te da je iste godine u miru i blagoslovu, kako je Bog presudio, pokopan i da ga ne treba čekati, nego da se pomoli, ostavi mrtve da počivaju u miru i neka ode doma ženi koja jadikuje po cijele dane te da se uhvati kopanja i polja…

      No Stipan ga je prekinuo pri kraju govorancije skočivši na oltar te ga uhvatio za gušu i da nisu skočili mještani, ode naš don Jere te nedjelje Bogu da ga ovaj nebeski sudac priupita zašto svake nedjelje u sumrak ide ispovjediti raspuštenicu Anku, koja se zadnji put pričestila prije trideset godina na svojoj Prvoj pričesti, a nju ne bi ispovjedio ni od grijeha odriješio cijeli Vatikan skupa s papom jer ona, otkad joj je one godine gripa pokosila mater i oca a ona postala svjesna svoje ženstvenosti, zove na konak i rasprostire postelju svakom mornaru koji zaluta u zverinačku luku.

      Nakon tog nemilog slučaja Stipan nije više ni u crkvu zalazio, a kada bi ga sreo negdje na putu, don Jeri bi jebao sve po spisku jedva se suzdržavajući da ga nečim ne zatuče jer… nit si pop niti si čovik… mlatarao bi rukama i zavijao ludi Stipan. Don Jere bi digao pred Stipanom križ raspetog Isusa što mu je visio oko vrata, i Stipan bi ustuknuo gotovo se gaseći.

      Ima tome više od godine dana, sve bijaše prolistalo, mirisalo je iz svakog zverinačkog kamena… nakon desetogodišnjeg izbivanja vratio se iz Amerike Kažimir s malom ušteđevinom i piturskim alatom. Zavjetovao se Bogu tamo u Americi ako se vrati živ s tih silnih nebodera gdje je mazao pituru, piturat će zverinačku crkvu i zvonik te tako na tom daru zahvaliti Bogu i svetom Ignaciju, zverinačkom zaštitniku, što ga ostavio na životu i nije dao da ga pojede američki mrak. Nakon nekoliko dana odmora i lumpovanja, Kažimir se dao na posao. Piturao crkvu, učinio od starice ljepoticu, prešao na zvonik, i kada je došao do vrha, pri zadnjim zamasima pinela na križu, srušio se i slomio vrat. Nikada se neće doznati je li se poskliznuo ili se namjerno strmoglavio jer se Milica, njegova ljubav koja mu se obećala prije odlaska u Ameriku, u međuvremenu udala i rodila troje prekrasne djece…   

      Nema vapora na vidiku jer nema nikoga za iskrcati se. Nema jedrenjaka ni Kažimira što smo znali da neće biti, ali nema ni Šimuna što nam jasno kazuje da nitko, osim Isusa, nikada nije i nikada neće hodati po vodi. Šimun u bijeloj bolesničkoj sobi umire, a mi kao Stipan gledamo kišu, nepomični i zbunjeni. Čekamo. Navukle se niti sumraka nad rivom, palimo zadnje cigarete i ostavljamo Stipana da mu se smrači u očima dok bulji u mrak prošaran kapima kiše. Navlačimo košulje preko glave i bosi poskakujemo preko lokava do kuće. Oko nas kiša sipi, a žmirkava svjetla titraju iza zverinačkih zamagljenih prozorskih stakala.

      Otvaram vrata, otac sjedi za stolom, iz cigaršpica mu viri žar cigarete, na vatri miris kupusa, mater sjedi pored kamina i plete zimske čarape za brata koji na tunolovcu tuče neka daleka mora. Ne pričaju danima, samo se pogledavaju ispod oka. Neki dan je, držeći se za stomak, Marijela od Božinovih došla pitati je li znaju kada će im se sin iskrcati iz tunolovca, mater je samo slegnula ramenima na što je Marijela rekla da će se ona, kada prestanu padati kiše, jer je otac neće izbaciti iz kuće dok padaju kiše, kod nas useliti i čekati ili će put Ljubičine jame. Kasnije, kada se otac, blatnjav i pokisao, vratio iz poplavljenog polja, pitala je oca je li on zna nešto što ona ne zna. Otac ju je pogledao ispod oka, šutke zavukao cigaretu u cigaršpic i zapalio, te ispuhujući dim promrmljao da njega ništa ne pita.

      Stale kiše kao nožem posječene, svanulo blistavo jutro, osušile se lokve, polje okopnilo, sunce prži od ranog svitanja pa do sumraka. I noću vruće kao da Sunce umjesto Mjeseca udara s neba. Marijela s koferom uselila bez riječi. Kada ne pomaže materi oko kuhanja i pranja, sjedi u kutu kuhinje i prede ko mačka. Skriva pogled. Sve se teže kreće pa uzdiše dok ustaje. U polje s materom i ocem ne ide jer je sramota, trbuh joj do nosa, a ženika nigdje u blizini. Brat je po Ićanu, što se iskrcao na ljetni dopust s tunolovca, poslao desetak novčanica umotanih u papir na kojem je pisalo da on ne traži ljetnog dopusta, neka ga ne čekaju, kući se ne vraća, neka ga zaborave, plovit će i lovit tune dok se ne utopi, a njima svima lijep pozdrav.

      Mater po cijele dane šmrca, kao prehlađena je, i proklinje dan kada se rodila. Marijela spava u tinelu. Otac je po cijele dane u Maknarama, zverinačkom lovištu. Dolazi pred noć, unese miris tišine mora i tek ulovljenih riba, iz kuće odlazi nakon prvih zraka svitanja. Neke večeri pred spavanje sam čuo kako mater govori ocu da je sve to prokleto. Nisam znao na što misli, ali je dobro što je progovorila, pa makar bilo i prokleto… Te noći sam sanjao brata u blagdanjem odijelu pred crkvom, bosih krvavih nogu, čujem kako me doziva što me i probudilo…

      Nenadano, jednog jutra, otac se obrijao, obukao odijelo i bez riječi krenuo na vapor za grad. Pozvalo ga u grad kao sezonskog kuhara u novootvorenom Ribljem restoranu… Ako bude posla, ostat će i preko zime, nije u partiji, mogao bi dobiti i nekakav stančić kao privremeni smještaj jer kuhara nedostaje, pa ga nitko i ne pita crvenu knjižicu. Mogli bi tako svi skupa, i Marijela s nama, preseliti u grad i mene upisati na neki zanat. Ja bih u kuhare kao i otac. Kada je negdje na Zverincu i okolnim otocima kakva svadba, otac je poput kralja, svi mu se klanjaju. E to bih volio biti, na nogama stojim dok mi se oni klanjaju.

      Osim na otoku Visokom, tamo otac ne smije ni nosom proviriti. Kuhao jedne godine za načelnikovog sina Petrinju, a mlada te večeri totalno popizdila. S čašom u ruci i rukom ispod suknje, više se vrtjela u kuhinji nego za svadbenim stolom, kao zanima ju što se to u loncima dimi, kakav je to opojni miris. A kada je tako zadimilo da se više nije moglo ni disati, pop don Aurelije je sluđenom mladoženji stručno i vjerski objasnio, kada je svima bilo jasno da će ostati bez večere jer je mlada totalno poblesavila pa se digla na stol i zaplesala a pečenje zagorjelo, da ona jadnica nije kriva jer joj je moj otac zasigurno nešto ubacio u piće pa ju je tako štrigun opčarao te je ona dobro i prošla kada nije totalno poludjela. I zabranio don Aurelije da se jede glavno jelo jer je začarano, kao što se i vidi, poput vraga crno i zagoreno. Nekako su mladenku skinuli sa stola, bacili na pod, vezali joj ruke i noge dok je suludog pogleda don Aurelije nad njom izmolio tri Očenaša i pet Zdravo Marija… te svatovi ostali gladni, ali i raspjevani jer su bili nakresani.

      Otac je te noći preplivao kanal od Visokog do Zverinca, a mater nas je jutrom obukla i odvela na rivu. Sitna kišica je sipila i lagano je puhao hladni sjeverac. Tamo smo sjedili, čekali ne znajući ni sami što nam je činiti. Mater je hodala u krug te pogledavala prema moru kao da čeka neki brod koji će nas negdje odvesti. Sestre su počele jecati, mater im je dala dvi triske pa su prestale. Brat i ja smo šutjeli. Znali smo da nikakav brod ne će doći i da nemamo kamo. Zverinački ribari su se vraćali u luku i s podsmijehom u šapatu pogledavali prema nama. Izbjegavali smo njihove upitne poglede. Nije prošlo ni pola ure, eto otac, prehlađen i smrznut, ispod nosa mu se žari cigaršpic. Šutke smo se svi skupa uputili kući. Danima se Zverinac smijao…

      Ako se zaboravi to preplivavanje kanala što ga dopalo na Visokom, uvijek kada bi se otac noću nakon kuhanja za svatove vraćao kući teturajući i ispod glasa pjevajući, znali smo, stigli kolači i svakojako pečenje, bit će gozba i smijeha do jutra. Otac bi zapjevao, majka zaplesala, a mi bi pljeskali nejakim rukama i poskakivali urlajući.

      Kada bi otac u Ribljem ostao i preko zime, bili bi prvi Zverinčani koji su pregazili more i naselili se u gradu. Ta priča mi djeluje moćno mada svi govore da je to nemoguće i da Zverinčani nikada grada duže od jednog dana neće vidjeti. Još kao djecu su nas strašili gradom, tamo vladaju štrige i štriguni, nisi ni zagazio na gradsku rivu, uhvati se za križ jer ćeš se jedino tako obraniti od njihove napasti.

      Mater mu nije toga jutra ni kavu skuhala, ne znam što je ali prepoznajem, ponaša se kao one godine kada su joj rekli da je više puta viđen kako odlazi u kuću raspuštenice Anke. Rastanak bez riječi. Još otac nije ni stigao do rive, mater je, kao vatrom ispržena i netom probuđena iz dubokog sna, dvaput duboko udahnula pa se zatrčala za ocem, i pred vaporom gurnula mu u džep nešto malo ušteđevine za prvih par dana dok se ne snađe, te promrmljala… opameti se više i ne čini sa žensketinama tamo pizdarije… vratila se u kuću sa suzom u oku. Proplakala i sanjiva Marijela. Ne zna se je li plače od svoje sudbine ili joj žao moje matere. Kaže joj mater, dok piju jutarnju kavu, morat će s njom u polje i u maslinike kopati sada kada nema oca. Mene ne spominje, nema u meni snage za kopati, mršav sam i tanak, ruke mi slabašne…

      S maramom preko očiju i motikom u ruci Marijela pored matere ide u polje. Iza ogradnog zida čuje se tiha pjesma… o Marijela, Marijela, na kurac mi sjela… Marijela slini, zastajkuje, mater je uhvati za ruku i vuče za sobom. Sunce od ranog jutra prži da od jučer blatnjava zemlja preko noći postaje osušena kora.  

      Vratio se Šimun iz bolnice, teško diše, ali mu se osmijeh ne skida s blijedih usana. Ne kupa se, zabranjeno mu more kao i izlaganje suncu, sjedi u hladu borova. Ive i ja gledamo u njegove zažarene oči rano spoznavši da se može i po vodi hodati kada se hoće. Pokušavamo hodati po moru, tonemo. Šimun pjevuši neku pjesmicu, kaže, naučio je u bolnici, pjevala neka guzata medicinska sestra, ne izlazi mu iz glave. Pjesma o nekome mornaru koji je ljubio princezu mora pa poludio od ljubavi i utopio se u dubokom moru dalekih oceana.

      Nema više magazina ni Stipana. Neki dan nakon pokopa ludog Stipana, a lijepu mu je posmrtnu besjedu s oltara izrekao don Jere o tome kako je bio bistar, srušio se i njegov magazin. Kao da ga tuga srušila. A nesretnog Stipana ubilo dovoženje gnoja za masline. Pred zoru doplovio jedrenjak bijelih jedara, jednom godišnje iz grada po otocima razvozi gnoj za vinograd i maslinike. Stipan, nijem od radosti, skočio iz magazina, napravio nekoliko koraka prema rivi i stalo mu srce, pao kao sabljom pokošen. Čempresi te noći iznad zverinačkih križeva nisu prestajali šumjeti parajući grobnu tišinu pa se činilo da puše odasvud mada vjetra nije bilo niotkud.

      Tih dana nakon Stipanovog pokopa Zverinčani se uzvrpoljili kao mravi u žitu. Žure, jure, sudaraju se i nigdje ne stižu. Prasnula je vijest, zagrebački Klinički centar je od Biskupovih zakupio Fanfonjin dvorac. Platili su za cijelo ljeto, no samo petnaestak dana mjeseca srpnja održavat će se stručni seminari i skupovi uz obiteljsko ljetovanje. Jedno s drugim. Bit će ih pun dvorac i treba ih nahraniti.

      Kao krijesnice svijetle oči Biskupove šire obitelji, znaju oni kako i iz crne jame izvući štogod hranjivo za pokusati. Navalili mještani na Biskupove, nudi im se na prodaju sve što se iz kuća moglo izvući… od suhe ribe, kupusa, blitve, krumpira i slanine što se sušila na buri u prapovijesnih dana do pokvarenih jaja. Biskupovi plaćaju ispod cijene kako ih je učio njihov davni predak Alojz koga je feudalac Fanfonja prozvao Biskupom zbog njegove biskupske snalažljivosti i sposobnosti dodvoravanja te mudrosti koju je stalno ponavljao kao da sam sveti vatikanski papa iz njega progovora, mudrosti koja će kasnije odrediti i obojiti mnoge obrise zverinačkog duha; nema istine kao istine, istina je izmišljotina, postoji Bog i ispod njega samo koristoljublje kao jedina istina, a sve ostalo su pizdarije, zato moli Boga i okoristi se kako znaš i umiješ, jer je i Bog najprije za sebe kapu skrojio.

      I tako iz davnina vjetar donosi glas… Slijedeći tu svoju istinu, zavukao se Biskup tijelom i dušom u Fanfonjine odaje ne bi li dobio koju maslinu više kada bude ovaj umirao i dijelio  kmetovima Zverinčanima posjed, a Fanfonja, kako je bio strastveni ljubitelj muških guzica i Biskupa te njegovih mudrolija, a kako nije imao nasljednika zbog svojih sveprisutnih ženskih hormona i muškobanjastih sklonosti, prve oslobodio Biskupove kmetstva te ostavio Biskupu i njegovima feudalni dvorac te veći dio feuda kao zakonitim nasljednicima. Ostali sitniš od njiva i nešto maslina podijelile ostale kmetske obitelji između sebe proklinjući Biskupa i njegovu guzicu.

      Šimun, Ive i ja sjedimo na Rivi, gledamo kako more blista u odrazu prvih sunčevih zraka. Ubila nas dosada pa gledamo kako se ribari ispred Zadruge svađaju tko će prvi Biskupovima prodati ribu… viču, psuju, kriješte… Biskupovi koriste trenutak i spuštaju cijenu do nepostojanja. Mirko Žutenica zvani Žuti baca ono malo uhvaćene ribe pod noge gazeći po njima i nožem reže ruke. Njegov mutavi sin Ante zvani Muto vezuje mu ruke komadima pokidane košulje ispuštajući krikove. Netko viče…

      Daj Trica rakije, Žutenica se opet posika…

      Kuga nad Zverincem, kaže Šimun.

      Koja kuga, pita ga Ive.

      Uranjam glavu u more i pokušavam zaboraviti svoje postojanje… odakle sam, zašto sam ovdje i kamo mi je krenuti. More ne zna odgovor, samo šumi kao šapat dalekih predaka… šuti i plivaj.

      Nezličiva zverinačka bolest, nastavlja Šimun svoju tiradu, nema nam spasa.

      Ti si popizdija, kaže Ive, koja bolest.

      Pomislim, pričali su da plućni bolesnici znaju budni sanjati i u tim snovima vidjeti svakakve gluparije.

      Bolest od zavisti, kao kuga… pljune Šimun u more, crvena mrlja se raširi i nestane blijedeći… za zavist nema medicine, kao ni za kugu.

      Šimunu se motaju po glavi svakakve bolesti, valjda zato što je bolestan i on se protiv takvih misli ne može boriti, razmišljam, bolesnici sanjaju bolest jer su bespomoćni…

      Da je toga jutra Stipan ustao od mrtvih, po drugi put bi umro, ne bi ga ni don Jure spasio koji se hvali s oltara da je spasio Zverinčane od vrata paklenih svojom svakodnevnom molitvom pa da mu zato žurno donesu ulja, vina i ostaloga jer su mu zalihe presušile…

      Velika jahta bijelih do neba jedara privezala se za Zverinac i prekinula svađu pred Zadrugom. Sve stalo, tek cvrčci pište od vrućine i začudnost u pogledu… Iz utrobe jedrenjaka čula se pritajena glazba, onako nježna, smirujuća, doktorska, na palubi toliko svijeta u bijelom da se Zverinčanima zamutilo pred očima.

      Glavni od Biskupovih i poglavar mjesta Danijel zvani Danebi jer kada ga bilo što pitaš, on uvijek isto odgovara… a da ne bi, nisam popizdija da ti to dam… Ili kako smo ga mi zvali Danebi Odjebi jer nas je špija očevima da smo propalice jer psujemo ko heretici, a i pušimo što znači da i krademo, što je sve bila istina, ali nije na njemu da sere okolo, kažu, tko je rođen za sranje, u sranju će i skončati…

      Danebi od Biskupovih u blagdanjem odijelu znoji se, maše i plješće rukama, a vidjevši njega, plješću i njegovi podčinjeni u mjesnoj vlasti; stolar Andro zvani Brukva jer mu je opsesija brukve u bilo što zabijati pa gdje god se pojavi, brukve vadi iz džepa, pa udara svom silom i zato ga nitko živ u kuću ne prima… priučeni bolničar Ivan zvani Trica jer kada igra karte, uvijek mota tricu, a nikada je nema pa mu kompanjon u igri jebe sve po spisku tako blesavome, a inače sve bolesti bez problema liječi svetim trojstvom od medicine, rakijom, kvasinom i maslinovim uljem… konobar Baladin zvani Balonja koji zna računati, doduše više zbrajati nego oduzimati… te smetlar od putova Nedjeljko zvani Neverin jer taj stalno negdje kao vještica s metlom u ruci juri i sve ruši ispred sebe, a nigdje na vrijeme ne stiže, štetu čini gdje god se pojavi, ali mu je brat u Americi pa točno zna kako dolar stoji naspram domaćoj valuti i zbog toga je neophodan u mjesnoj Danebi Biskupovoj vladi… 

      Oduvijek me zanimalo što ostaje u sjećanju kada vjetar odnese vrijeme trajanja… Kraj je osnovne, ruke mi se izdužile, i pokušavam se sjetiti ranog djetinjstva… Tek miris kupusa u majčinim rukama i žar iz očevog cigaršpica… I čini mi se, dok tako lelujam na vjetru sjećanja, rijetko ili nikada u sjećanjima ne ostaje ono očekivano, ono što mi se trebalo urezati u pamćenje i što sam očekivao da se neće zaboraviti, neka bitna događanja od ribanja i preživljavanja… Bljesne tek neka slika koja nema baš neke povezanosti s htijenjem za sjećanjem, ali valjda ta tek usputna slika ima neku svrhu postojanja... I zato zaboravljam da bih mogao postojati i živjeti bez uspomena, sjećanja, fotografija. Sve što je nepostojeće ništa ti dobro donijeti neće…

      Kao slika… Kapi mora slijevali su se niz moje obraze, Šimun je kašljucao i jebao Bogu dušu prevarantsku, Ive je molio Boga da Šimunu oprosti te pogane riječi, sanjarski povlačio nogavice hlača i močio noge u plićaku. Na skalama ispod bijelih jedara prva je iz utrobe broda izronila Maja, nekoliko trenutaka privikavala oči na sunčevu svjetlost i namještala kosu iza uha, na usnama joj se nazirao osmijeh ili je to bio samo grč neugode zbog prijelaza iz prigušene tame brodskog salona na otvoreno blještavilo zverinačkog jutra. Okrenula se, nesigurna, iza nje skakutala je Anamarija, kovrčava kosa, osmijeh i oči pune titrajućih krijesnica. Držala je za ruku Andreu, duge kose i laganog koraka. Nešto joj je šapnula, ova se nasmiješila. Maja ih je povukla za sobom, sišle su na rivu pogledavajući, svugdje stijenje i kamenje… Upitno su se pogledale i prasnule u smijeh.

      Čuo sam tišinu, među prstima osjetih vjetar mada se more nije micalo jednako kao što noću šume čempresi, a vjetra niotkud… 

      Šimun nakon viđenog prosvira kroz zube…

      O jebote, koja lipota!

      Ivine oči se napune suza.

      Kako je sunce udaralo iza njihovih djevojačkih ramena, njihovi pogledi nestajali su u sjeni, nazirali su se tek pokreti laganih koraka kao da lebde iznad rive i kao da će se svaki tren spojiti s obzorjem, negdje između maglovitog od sparine mora i letećih nebeskih oblaka. Nebo je bilo prošarano rastegnutim i pokidanim oblacima.

      Ta slika u mojim očima, ili dio slike, njihovi koraci iznad obzorja, sjetila me Milka zvanog Vilenjak. Smijemo se Milku dok ispred Zadruge piša u gaće i priča širom razgoračenih očiju kako je, ima tome nekoliko godina, dok je bio momak pred ženidbu, na gumnu jedne noći vidio metar iznad zemlje ples nebeskih vila u bijelim haljinama, kako su ga povukle u kolo i kako je pred jutro, kada su nestale, znao da njemu više nema spasa, raskinuo zaruke i čekat će dok bar još jednom s njima ne zapleše… Danju ispred Zadruge gleda ko će mu pivo platiti, a noću sjedi na gumnu i zavija kao vuk samotnjak. Prošle jeseni, negdje sredinom listopada kada je lišće pri padanju s ogoljelih grana porumenjelo u zgaženoj truleži, a vinogradi popucali od dozrelosti, našli ga jutrom na gumnu smrznutog lica i otvorenih očiju. Don Jerolim Vilenjaka nije htio pokopati na mjesnom groblju pa mu otac Milko Stariji popizdio, sašio ga u bijeli lancun, zaveza dva kamena i utopio ga u dubinu nasred Zverinačkog kanala.    

      Šimun je organizirao strategiju praćenja, razvukli smo se u strijelce i sačekivali ih jutrom na tri točke kretanja. Pojavile su se na Ivinoj putanji praćenja, prema uvali iza Punte. Uspjeh smo proslavili zapaljenim cigaretama, obukli hlače s najmanje zakrpa i krenuli na kupanje iza Punte. Putem smo zastali zapitavši se, a što kada stignemo iza Punte. Nijemo smo se gledali.

      Sjetih se prošle zime, bacali smo mreže ispod Tuna, bila je mračna i tiha noć. Brat je popizdio za lijepom Marijelom, hoće žile rezati jer Marijela sve više pogledava u Matu od Biskupovih koji pleše oko nje kao zmija oko žabe. Gleda u more i šuti. Otac uvlači cigaret u cigaršpic, pripaljuje, nudi brata cigaretom. Meni sline do poda, ali šutim. Strah me pitati mada i oni znaju da sam propušio od sedme. Otac hrapavim glasom ubije tišinu što se zalegla po nama…

      Trebaš je opčiniti, kaže on njemu.

      A čime, pita brat, nemam ja zlata ka Biskupovi.

      Ma koje zlato, opčiniti je sobom i onda može Mate svirati kurcu koliko mu drago, sobom ili zajebancijom, žene se ne opčinjavaju ni ozbiljnostima, a ni zlatom…

      Brat mi doda gotovo popušenu cigaretu, osta mi nekoliko dimova povući. Otac me gleda i maše glavom. Ništa ne govori, zna da nema tu pomoći, a ja nikada neću saznati je li Marijelu te zime opčinio brat ili otac, ali jedino je sigurno, rezultat tog opčinjavanja je bila… kako joj je Marijela tepala… moja slatka mala Mare.

      Kažem ja njima, treba ih opčiniti. Sviđa im se ideja. Sjeli smo u grmlje, zapalili i zamislili se. Ive redovno puši Šimunovu cigaretu, ovaj povuče par dimova pa se počne gušiti, a Ivi je svejedno, ionako ne povlači u sebe.

      Kako misliš, opčiniti, pitaju me.

      Nemam pojma kako… Ive kaže da će izmoliti krunicu i tako pomoću Boga opčiniti ih. Gledamo ga u čudu…

      Koji ti je kurac, pita ga Šimun, daj odjebi s tim tvojim pizdarijama, ovo nije zajebancija… pa nastavi… čim stignemo, doći ću do njih i ispljunuti krv, mogu to kad poželim.

      E, to će ih sto posto opčiniti. Nismo skrivali oduševljenje. Šimun popuši dvije cigarete i zatrči se da može ispljunuti što više krvi… Guši se i šapuće…

      Neka budu opčinjene što duže, neka nas pamte, jebi ga, ne možeš ti nekoga opčiniti pljuvačkom, valja tu krv pustiti.

      Kad smo se spustili iza Punte, sjedile su na ručnicima tik do mora. Nijemo su promatrale plavinu pučine ispred sebe. More je lagano udaralo u stijenje, prebacivalo se preko žala do njihovih nogu. Maja je od kamenčića pravila cvijet naslonivši glavu na svoje koljeno. Anamarija je pokušavala zavezati kosu u rep, Andrea je bacala kamenčiće u more. Sjeli smo pored njih, sanjivo su nas pogledale ispod oka.

      Gledale su nas znatiželjno, slobodno i pomalo drsko. Poželim da me nema jer ne znam što ću sa sobom i što ću s rukama. Lako je reći, opčini, ali druga je to priča kada ti se muti pred očima… izvadio sam kutiju i ponudio ih cigaretama. Uzele su. Učinilo mi se da je to dobro, kao da je opčinjavanje nekako ipak krenulo, još da Šimunu izbaci što više krvi. Kao poljupcima usnama će opčinjeno dotaknuti filter mojih cigareta. Pripaljujem im cigarete, povlače u sebe, dobar znak, nije im prva. Pomislim, poročne su, neće biti lako, prelijepe su za nas ovakve nikakve poput slike gladnih i poderanih godina, ali ako puše, mogu se i opčiniti.

      Maja pomiče lice usnama stvarajući iluziju osmijeha, kao da zna o čemu razmišljam. Andrea legne na leđa i puši sklopljenih očiju, kao da spava… Anamarija je uspjela vezati kosu, jasno se naziru crte lica osvijetljene suncem i odsjajem mora, povuče dim pa kao da priča sa svojom sjenom, počne mahati rukama, oči su joj pune smijeha. Andrea baci još jedan kamenčić u more, a onda Ive, kao izazvan time, baci kamen u more puno dalje od nje te je pobjedonosno pogleda i rekne…

      Ja sam Ivan, ali zovu me Ive po mom didu Ivi koji je moga popiti četiri pive, dvi rakije i litru vina posli obida, a ne opiti se.

      Izbacivši dim kroz nos, prasnu u smijeh. Počnemo se i mi smijati, radujući se probijenoj šutnje. Smijeh je kao zajebancija, nektar opčinjavanja.

      Ive uživa, obrazi mu se zacrvenjeli pa ohrabren nastavi kao da je navijen i kao da mu se žuri jer bi mu mogao pobjeći vapor pred nosom pa neće nigdje stići…

      Naučija je mene dida svirat gitaru i pivat, bija je ruski zarobljenik onog prvog rata pa je tamo svira da bi preživija, e kada bi on zagudio ruske romanse, sve je orilo, bojim se, umrit će, srce mu oće iskočiti. Ima je tamo on neku svoju Vanjušku pa kada bi piva Vanju, proplaka bi ka malo dite, oči mu pune suza i jada.

      Gledaju ga i smiješe se smijehom istinske znatiželje. Smijeh je, uz dodir zajebancije, izraz dobrodošlice i iskrene radosti, promislim.

      Koju Vanju, znatiželjno će Anamarija.

      Ive malo podigne glavu pa zapjeva… 

      Hej Vanja, ti Vanja, ti me ostavi, Vanja, drugog zavoli, Vanja, mene zaboravi, Vanja…

      I cvrčci u borovima zamuknuše dok je Ivin glas zaorao duboke putove iznad morskih daljina. Nijemo se zagledaše u njega. U očima im zaiskri divljenje. Začudnost prekine Andrea upitavši ga…

      A je li ti djed živ.

      Nije, kaže Ive, umra je ima godina dana.

      I moj otac je umro ima godina dana, na to će Maja jedva čujnim glasom. Kao da je pred nama razvukla zavjesu mrtve tišine koju je lagano rezao šum mora. Sjedio sam skamenjen mada je u meni sve gorjelo od želje da je obgrlim rukama braneći je od svijeta i svega što bi je moglo rastužiti. I tako kao vjetrobran da ostanem nijem i zanesen dok ne umrem. Kao Milko. Gotovo sam ostao bez daha.

      Šimun shvati da je opčinjavanje zapelo i da pričom o umiranju sve tone u neku od mučnine dubinu iz koje se više nećemo izvući pa se nagne prema njima. Stisne šake, oči mu hoće iskočiti, žile na vratu nabrekle, zacrvenio pa poplavio u licu, kao da nema zraka, a onda počne na sve strane kroz nos i usta sipati krv iz sebe. Trajalo je nekoliko trenutaka, njihov izbezumljeni pogled, ručnici u rukama i sveopća trka. Anamarija se spotakla i pala, Maja je podigla, a čuo se i Andrein glas pomiješan šumom borova… Pa rekla sam vam da…

      Iza njih osta miris kreme za sunčanje, nepopušene cigarete i tri para sandala.

      Jebalo te opčinjavanje, prosvira Šimun gušeći se.

      Kriva je metoda, nisu one ka mi, to su nježna stvorenja, ka ljubičice, kaže Ive i odluči uzeti stvar u svoje ruke, te doda, živiti se ne mora, ali opčiniti se mora, jebi ga, za ljubav se živi, a ne za zajebanciju.

      Prije podneva je svratio u Popovu kuću kod don Jerolima. Sa suzama u očima klekne Ive ispred don Jerolima i zamoli ga da mu dadne neke čarolije za opčinjavanje ili mu više neće pjevati na misi te će se odreći Boga i njegove vjere. Don Jerolim popizdio totalno, štapom ga istjerao iz Popove kuće sve vičući za njim…

      Vraže pakleni, odlazi od vrata Božjih!

      Ive je bio takav, naizgled neodlučan, ali uvijek odluči i kada odluči, ne odustaje ni onda kada sve zamre. Cijelo poslijepodne uz nepodnošljivu žegu skakao je s brda na brdo, dušu u nosu nosio, lutao kroz šume, polja i grmlje, brao cvijeće, pjesmice skladao i smišljao stihove o cvjetovima koji padaju s neba pretvarajući se u poljupce. Navečer nas je pozvao u svoju baraku da mu pomognemo u pripremi za opčinjavanje. Gledamo u čudu, puna vreća svakakvih cvjetova. Šimun ne vjeruje, misli da sanja, pita se kako cvijeće može biti jače od krvi u opčinjavanju. Meni je svejedno, vrijedi pokušati, ne živi se dvaput niti se dvaput opčinjava. A uz to u baraci ima vina i cigareta.

      Ive nam tumači, treba cvjetove i cvjetne latice otkinuti od njihovih stabljika, punim cvjetovima se ne može opčiniti, preobični su.

      Što ćeš s toliko cvijeća, pitam ga.

      Posipat ću ih po njima dok ne popizde… ako bude trebalo, imam ja i pjesmu o nebeskom cvijeću pa ću im zapjevati.

      Paleći cigarete, nevoljko pristajemo. Ive kida latice i puše kroz nos, Šimun kašlje i hripanjem kida crno cvijeće od mrtve tišine zverinačke ljetne noći.

      Moga bi manje pušiti kada ti smeta, brižno će Ive.

      Šimun pogleda Ivu ispod oka pa će kao za sebe… 

      Piši ti pjesmice, beri cviće i ne puštaj krunicu iz ruku… te će glasnije… i što tebe boli kurac šta meni smeta.

      Kada tebi smeta, smeta i meni, jebi ga, kaže Ive gledajući u latice što padaju u košaru.

      Nagnuli smo se nad košarom od pruća pa nam se glave skoro dodiruju, a ispod očiju lepršaju raskošne boje pokidanih latica.

      Nakon kraće šutnje, Šimun će…

      E tako mi i mater na vaporu govori dok smo se vraćali iz grada, sve kako bi bilo dobro da se pripazim i kako ću za koji misec moći ovo i ono, kao da nisam čuo kako joj doktor govori da me nema što držati u bolnici i da me vodi kući umriti.

      Smračilo se pa kroz pukotine barake prodire trag mjesečine.

      Na zapali, kažem ja Šimunu, a ovaj prasne u smijeh pa se zakašlja. I meni se smijalo, Ive okrene glavu od nas prema vratima i tako osta nekoliko minuta kao ukopan bez cvijeta u rukama.

      Ajde Ive, uvati se posla, nećemo ovo pokidati do jutra, kaže  Šimun paleći cigaretu na cigaretu.

      Sutradan stajali smo iza borova i skupljali hrabrost. Smrtni strah da ne ispadnemo smiješni ukočila je naše pokrete. Sjedile su na ručnicima i gledale kako se more budi ljeskajući.

      Skoro do zore nisam mogla zaspati, kaže Andrea.

      E je svijetli ta mjesečina, kao petrogradske bijele noći, na to će Anamarija, i meni se uvukla u postelju i snove.

      Pun Mjesec mene uspavljuje nego mi se majka ušetala po sobi, Andrea će tihim glasom kao da želi zaustaviti misao u vremenu.

      A to, opet su bili skupa. Trebalo bi uvesti zakon, svako božanstvo od liječnika bi trebao imati svoju medicinsku sestru kao muzu svojeg djelovanja. Ima i moj otac neku, ali je dobro skriva. 

      Otkrivaju se neskrivene tajne naše malene sretne obitelji, podsmješljivo će Andrea.

      Važno da je obitelj i da smo mi dio te slatke obitelji, na to će Anamarija i zapali cigaretu.

      Odakle ti, u čudu će Andrea, daj jednu.

      Ukrala ocu. Skriva u ormaru cigarete pa ako i primijeti, mora šutjeti jer on kao ne puši, nije zdravo. Peder. Evo i tebi, Majo, zapali, opusti se i skini tu brigu s očiju, nisi ti kriva što je to tako. Nismo mi one koje nose „grijehe svojih otaca“, kako netko reče. Sve će to ostati u našoj obitelji i nitko neće plakati na kraju balade. Svi ćemo se smijati.

      Maja povuče dim, pa će isprekidanim glasom kao da se brani od nekih mutnih sila koje plaše njezinu jasnoću pogleda…

      Molila sam je da to prekine… Rekla je da se zaljubila i da ne može…  I plakala je… I sinoć  je plakala kada se vratila i legla…   

      Na trenutak su utonule u tišinu…  iskoristili smo trenutak. Čim su čule šušanj iza sebe i vidjele naše sjene, bacile su cigarete i skočile u more kao vatrom otjerane. Izronile su jer su morale, kosa im se priljubila uz obraze pa su im prestrašene oči bljeskale kao neki kristali u moru.

      Bilo je rano jutro i sunce je tek provirilo iza Klisa. Na desetak metara od njih Ive je stajao s košarom kao izgubljena prodavačica ljubičica, mi smo se donekle skrivali iza njega. Ive napravi nekoliko koraka i zagazi u plićak, mi za njim. Jednom rukom zagrabi u latice i pobaca ih po njihovim glavama. Svidjelo mi se. Uhvatim i ja objema rukama prosipati latice. Šimun sramežljivo baci nekoliko latica. Uhvatio nas neki nekontrolirani, luđački smijeh. I na njihovim obrazima sramežljivo je provirio smiješak. Radost im zatreperi na usnama…

      Kako su im glave bile mokre, latice su im se lijepile, kao da se umivaju u cvijeću, a oko njih se more pretvaralo u šarenu livadu. Šimunu dopizdilo pa uhvati košaru i zamahne. Latice su letjele posvuda. Hvatale su ih rukama i lijepile po tijelu, licu, usnama, kosi… Ive se spusti i zaroni među latice, ja poskliznem i tresnem dočekavši se na ruke, Šimun se ne smije kupati pa sjedne na stijenu.

      Sjedili smo u plićaku i pušili. Raznobojne latice plivale su oko nas. Iako se trudio tiho disati kako ne bi narušio svečanost opčinjavanja, Šimun bi se ponekad zakašljao kao da će mu oči iskočiti pa smo ga morali udarati po plećima da dođe do daha. Maja ga zapitala, a on je nevoljko počeo pričati o svojoj bolesti, ali kad se dohvatio bolnice, raspričao se poput nekog zaluđenog pjesnika o svemu što je tamo doživio… nama nikad nije o tome govorio… O slikama truleži i cijevi uguranih kroz dušnik, o modrim noćima bez sna, o jaucima i blebetanju nemoćnih staraca, o smradu sukrvice pomiješane s bljuvotinom, o umiranju kao svakodnevnom buđenju, o razderanim utrobama i izbezumljenim jaucima, o beznađu. A onda je ušutio i spustio glavu kao da se posramio svojih riječi, svoje bolesti. Znao sam da je Šimun stijena, ali mu iz oka par kapi kapne u more, ili mi se zbog bljeska sunca samo pričinilo. Maja je nagnula glavu i tiho ga poljubila u obraz, Anamarija mu rukom dotakne kosu, a Andrea će…

      To se danas liječi, odvest ću te ocu još  danas, pa cijeli konzilij je ovdje.

      Je li istina da se u školjkama čuje šum mora, upita Anamarija kako bi promijenila priču.

      Istina je, samo mora biti velika. Moj dida ih je sušija i čuva, svakakvih boja i oblika i sve su u sebi imale more, šumile su ka more kada ga bura izludi. Poklonija bi ti jednu, ali ih je otac, škrtica ka svi Zverinčani, proda u grad kada je dida umra. Nisi nikada čula šum mora?

      Nisam, a voljela bih, sa smiješkom će Anamarija.

      E čut ćeš, odlučno će Ive, ima tu jedna, sada ću ti je izroniti.

      Šimun ga pogleda u čudu, a i meni nije sve bilo jasno pa ću…

      Daj Ive, zajebi!

      Ive, onaj koji ne vuče u sebe da ne dobije kakvu plućnu bolest i boji se preskakati Ljubičinu jamu, a noću moli Boga da ga odriješi svih dnevnih grijeha, samo odmahne rukom i zaroni u dubinu. Znamo za nju, velika bijela školjka ispod stijene na dubini od nekih pet metara, možeš je vidjeti kako svjetluca, ali je ne možeš izvući, malen je otvor… Možda ako je namjestiš nekako poprijeko, ali za to ti treba ronilačko odijelo i kojih pola sata vremena zajebancije. Ivina silueta nestane u plavoj dubini.

      Evo sranja, kroz zube će Šimun i ustane, neće on živ izroniti, tako mi Boga jebenoga…

      Prošlo je oko pola minute u iščekivanju kao pola stoljeća iza nas, svi smo se uzvrpoljili.

      Ali ja nisam znala, zabrinuto će Anamarija, glas joj je podrhtavao.

      Moje srce ovo neće izdržati, ozbiljno će Maja, neka netko nešto učini ili ću se i ja utopiti. 

      Nema tu pomoći, ruka mu je zaglavila, tiho će Šimun i zaroni, skočim i ja za njim, ali izronismo odmah jer izroni i Ive hvatajući zraka i teturajući prema kraju. Iz nosa mu je tekla krv te kapala na sve strane kako bi on pomaknuo glavu. Krvava ruka natapala je crvenilom kamenje pored mora…

      Zapela ruka, jebi ga, kaže Ive jedva čujnim glasom kao da se ispričava.

      Nijemo su se pogledale, zgrabile ručnike, iza njih osta miris mora i tek načeta kutija cigareta te tri para sandala.

      Pa rekla sam vam da je ovo totalno ludilo, čuo se Andrein glas pomiješan pištanjem cvrčaka.

      Zapalismo. Ive duboko povuče dim u sebe, malo se nakašlja, povuče još jednom duboko i prestane kašljati. Svidjelo mu se, u nekoliko udisaja skrši cijelu cigaretu.

      Zamalo sam uspio, namistija sam je točno na rupu, a onda mi je, o jebote, ruka za nešto zadila, ne može ni vamo ni tamo. Pokuša sam je vrtiti, ali ne ide. Pustija sam školjku i povuka ruku pa što bude… Ja mislim da smo ih opčinili, a?

      O jebalo te opčinjavanje, ljutito će Šimun.

      Nismo ih opčinili… 

      Kako znaš, zagleda se Ive u mene.

      Da smo ih opčinili, ostale bi ovdje s nama i nikada ne bi otišle odavde, kažem i zapalim novu cigaretu te dodam, o jebote, beznadežno je.

      Dani se na usijanom suncu vukli kao rastopljeni ljepljivi komad gume u rukama, čini ti se da ga se nikada nećeš riješiti, što ga više kidaš, ono ti se jače ruke hvata. Mahnule bi nam, bile su vješte u izbjegavanju. Suviše krvi, pomislim. Još uvijek smo sanjali kako ih opčiniti… Ive je napisa dvije pjesme, uzaludno, nije ih imao kome ispjevati. Čim bi nas vidjele, nestale bi…

      Zverinac se uskovitlao, kamenite plaže prepune nepoznatih kupača, voće i povrće, riba, suhe smokve i rakija, sve dobilo svoju cijenu. Biskupovi popizdili, lete nekoliko metara iznad zemlje i potiho na prste zbrajaju dobit. U predvečernjim satima opsada dvorca, prepuno pacijenata, čuju se glasovi… Manta mi se, trebalo bi mi izmiriti tlak… Nešto šepam, sigurno mi je voda u kolinu, e da je vino, ne bi se čudija, ali voda… Probada me u lebrima kada se noću okrenem na drugu stranu postilje… Slabokarvna sam ja doktore, vidite kako sam blida, kada mi neko noću pije karv, proklete vištice, ima li kakvog lika za to… Ja van slabije vidim kada padne mrak...

      Bolničar Trica popizdio, nitko mu se više ne obraća, pa sve nabraja…  Otići će doktorska banda, a bolesti će ostati, e bit će onda i Trica dobar, al neće više badava ličiti…

      Liječnik, predstavio se kao Andrein otac, posjetio Šimunovu majku. Ona mu ponudila rakiju i stavila otpusno pismo na stol... Sutradan se vratio, popio kavu i rakiju, poslušao Šimuna kako diše, pripisao jutrom i prije spavanja žlicu meda u čaju od pelina, te obećao da će učiniti sve što može kako bi ga ponovno primili u bolnicu na liječenje.

      Vruće  je za popizditi. Cvrčci ne cvrču nego urliču.

      U Maknarama, reka je moj otac bratu, opčiniti treba sobom, a ne drugima. Ne moremo mi glumiti bermude i kožne natikače kada smo bosi i u zakrpama. Moramo učiniti da ove naše zakrpe vride ka blagdanje odijelo, a bose noge ka ljetni dobitak, jebi ga. Ne moremo mi biti raspivani gradski kicoši kada smo zverinački polugoli jadnici. A mi se uvatili cvića, pisama, školjaka, krvi, pa to one imaju tamo u gradu koliko oće. To im je i dopizdilo, od toga su pobigle. Nismo to mi, jebo ga ti… navalio sam toga poslijepodneva na Šimuna i Ivana jer me tuga sasjekla, sve mi se mutilo pred očima od žalosti. Vidim ih kako prolaze, vidim njihov skriven pogled i osjećam… ima nešto što nas veže.

      A šta mi znamo dobro raditi, jebo ga ti… Ribariti, pričati pizdarije, i pušiti, e i to znamo. Nećeš ti materijala za opčinjavati, to svaka budala zna, razvlači riječi Šimun zavaljen u hladovini borova, pa nadoda, o jebalo te opčinjavanje.

      E pa znan ja i svirati i pivati, uvrijeđeno će Ive, ali vi ste za kurac, da bar znate šta govoriti.

      Pa ne znamo baš govoriti, ali znamo ribariti, kratko će Šimun

      Ribariti, ali ne onako ka pravi ribari, to more svako, nego moramo to izvesti poetično, noću, uz to ćemo pušiti, piti i pričati pizdarije. To trebamo učiniti jer to znamo. Odvesti ih na noćno ribarenje. Treba njih noću opčinjavati, dan je stvoren za babetine.

      Šimun i Ive me značajno pogledaju…

      Meni otac neće dati brod, rađe bi ga zapalija nego ga meni da u ruke, jebi ga, škrtavci i umiru škrtavo.

      Nećeš  ga, ti Ive, ni pitati… moja ideja, moj brod.

      Ive, nekako najpitomiji, zna biti pristojan, a zna i zapjevati ako bude trebalo, ode kao pregovarač. Vrati se osmijehom… Pristale su! Samo da ne bude krvi, promislim.        

      Ni daška vjetra, iznad polja i maslinika treperi oblak sparine, diže se do kampanela i polako se spušta na krovove kuća, uvlači se između škura i ulazi kroz odškrinute prozore. Zverinčani zalegli i ne miču se do večeri. Poslijepodnevnu mirnoću skapavanja prekida Šimunova majka, njeni ubrzani koraci, trči kao sumanuta do Fanfonjinog dvorca… Čuju se njezini jecaji… Šimun joj se guši, poplavio je, izgubio je svijest. Taman su ručali. Biskupovi ih dvore, cvrkuću oko njih. Andrein otac i njegova medicinska sestra, Majina majka, ostavili nepopijenu kavu. Vratili Šimuna u život injekcijom i masažom srca. Šimunova majka im ljubi ruke, nudi ih rakijom i kavom, Andrein otac naredio mirovanje, stalno provjetravanje kuće i ležanje tjedan dana, Majina majka gleda zabrinuto u Šimuna. Šimunova majka im toči drugu rakiju. Čuje se iz sobe kako Šimun teško diše…

      Zamiranje i padanje crvenog sunca u more te naviranje crnog i teškog sumraka nije nimalo otjeralo sparinu. Ive sprema mrežu, Šimun nadjeva ješku na parangal, ja lijevam naftu…

      Lako tebi, nema ti oca pa možeš kako oćeš, opravdava se Ive, njegov brod je noviji, ljepši, udobniji, motor jači i sigurniji, moj su još pradjedovi na vesla gurali do Maknara, rastočen je i nije neki princ za opčinjavanje.

      Je, lako meni, razmišljam, otkad je otišao u grad, otac se još nije javio, nedostaje brašna za kruh, zadužili se kod Biskupovih s kamatama do neba, mater se osušila, a Marijela nabotila kao da su je pčele izbole, samo što nije pukla, raširila se ko prasica pred klanje i sve moli Boga te govori sama sa sobom kao da je šenula…

      Zvat će se Mare, moja mala Mare.

      Bezglasna noć se dogurala do nas nošena nepodnošljivom vrućinom, a Mjesec, pun i blistav, svijetlio iznad naših glava kao svevišnji lampion. Sjedili smo na krmi i čekali. Iznenadile su nas mada smo ih očekivali… Pričao je Šimun kada se vratio iz bolnice, da je svakog jutra kao sunce čekao medicinsku sestru Vericu kako će otvoriti vrata sobe s toplomjerima i uvijek bi se iznenadio kada bi je ugledao kao da je s neba pala, ljepota te uvijek iznenadi koliko god je očekivao.

      Rekle su svojima da će se cijelu noć  kupati jer je nepodnošljivo vruće. Iskoristile su gužvu da se maknu sa stola kada se dijelio desert, palačinke s marmeladom. Priča prestravljena Andrea…

      Došao neki čudak, psuje neke Biskupove, uzeo nož sa stola i uzeo rezati ruke ko manijak.

      A ništa, kaže Ive, to Mirko Žutenica Žuti protestira što mu Biskupovi neće robu otkupiti. Njegove ruke su se navikle na rezanje, a Biskupovi ga ne vole jer im je oženija sestru Anticu i nagovorija je da im uzme jednu njivu i dvi rodne masline. Kada je Žutome Antica rodila mutavog sina, Biskupovi su slavili.

      Meni je majka rekla da si ti Šimune imao nekakav napadaj i da si pao u komu i da ćeš ležati i oporavljati se tjedan dana, najmanje, upitno će Maja naslonivši glavu na Šimunovo rame.

      Šimun je preko oka gleda sa smiješkom. Okružen je tišinom jer ako izgovori riječ, mogao bi se nakašljati, rame bi mu se počelo tresti i tako bi naprasno prekinuo čaroliju trenutka.

      Ive daje Anamariji ruku da se lakše ukrca na brod. Anamarija zastane…

      A meni je majka rekla da se s muškarcima samo razgovara, sve ostalo je jako rizično, neka se to zna prije nego uđem u ovaj trabakul od broda.

      Prošlo je nekoliko trenutaka u šutnji, a onda smo prasnuli u smijeh. Smijali smo se cijelu vječnost. Anamarija nas je upitno pogledala, a onda se i ona nasmijala te skočila u brod bez Ivine pomoći.

      Brod je rezao mirno more, Mjesec se pomicao svojom putanjom. Sjedile su na pramcu, gledale u noć i pušile, mi smo sjedili na krmi, gledali njihove oči kako svijetle u noći i pušili.

      Eto, ne možemo ni razgovarati, negodovala je Anamarija zbog buke motora, sve je ovo jako rizično. I strašno bučno. Ukleti brod.

      Tutnjavu starog dizelaša zasjeni smijeh i urlici veselja…  Tada sam osjetio da se može i nebo po nama srušiti, ali ništa ne može pokvariti ljepotu te i takve noći, ali isto tako sam znao da će ta noć, kakva god ona bila, proći kao i sve noći, i kao da je nikada nije ni bilo. Noć sakrije pritajenu tugu u mojim očima.

      Kada sam ugasio motor, Anamarija će s olakšanjem…

      E napokon možemo razgovarati.

      Još  neko vrijeme ne smijemo, preplašit ćemo ribe, kaže Ive.

      Anamarija se namršti, a Maja i Andrea se nasmiješe, tiho pazeći da ne stvaraju buku. Premjestili smo ih na krmu, uhvatio sam se vesala kako dolikuje kapetanu broda, Ive i Šimun su se uhvatili posla. Utopili smo mrežu pa parangal i usidrili se iznad Tuna.

      E moja Anamarija, sad možemo razgovarati do jutra, kaže Ive i izvadi ispod pramca slane srdele i pive pa nadoda, a možemo i piti koliko hoćemo, jedna srdela traži jednu pivu, najmanje, a pred svanuće ćemo dignuti ulov i pokazati svima njima ko je ovdje ribar, a ko babetina.

      Bilo je lijepo te noći biti i piti. Pustu maknarsku noć  obasjanu Mjesecom, koji se približavao kraju svoga puta pretvarajući se u mrak, preplavio je smijeh.

      Nakon druge srdele i druge pive raspričale se… O gradu u kojem žive, o školi u koju će na jesen krenuti, o zimi pod snijegom, o momcima koji više ne postoje, o ljepoti koja ih okružuje, o večerima provedenim u sobi sa zidovima od snova i pogledom kroz prozor prema gradskim uličnim lampama, o roditeljima koji sada nemaju pojma gdje su one, o tome kako se osjećaju slobodno i kako će iduće ljeto ponovno doći na ovaj ukleti otok koji ih je zarobio svojom ljepotom, plivajući ako treba… O tome kako im je vruće i kako će se okupati, ali mi moramo okrenuti glave dok se one budu presvlačile. Skočili smo za njima u more.

      U daljini iznad kopna namreškao se sitni oblak. Lagano je odnekud zavijorio vjetar kružno se vrteći. Brod zadrhti i pomakne se. Usidreni konop se nategnu. Šimun se prvi digne u brod i ushoda od krme do pramca. Razigrani u smijehu nismo ni primijetili promjenu namreškanog mora.

      Kao iz dubine pakla zapuhao je snažni vjetar, nebo se smračilo niskim oblacima, munje se sa svih strana utapale u more, glasovi su nam se gubili u vjetru i nestajali u gromoglasnoj grmljavini. Konop nije izdržao, nijemo smo se pogledali u bljesku munje, uhvatismo Maju, Anamariju i Andreu čvrsto za ruke i povukosmo ih za sobom u more. Netom nakon toga čusmo paranje dasaka, stari brod se pretvorio u olupinu bez pramca i dna.

      Doplivasmo do kraja i zavukosmo se u malu uvalu koja nas je branila od vjetra i valova. Maja, Andrea i Anamarija su u tom rusvaju pokazale zavidnu pribranost, kao da su cijeli život u olujama i spašavanju golog života. Bez riječi izvlačile su Ivana iz mora koji se toliko prepao da je gotovo zaboravio plivati. Osmijeh s njihovih usana nije blijedio, kao da im se svidjelo to što smo se potopili.

      Na trenutak bih pomislio što će mi otac reći na sranje koje sam priredio našoj staroj ribarskoj obitelji. Nisam ni primijetio, iz ruke mi je kapala krv, ogrebao se na stijenu. Ležali smo zbijeni kao jedno tijelo u uvali na pijesku između dva velika kamena i smijali se mojoj ruci, tome kako nas krv prati gdje god se maknuli, pa smo se na Ivin prijedlog i nazvali Krvava družina.

      Nismo mi družina, kaže Maja ozbiljno, mi smo jedna obitelj. Ne rođenjem, nego srcem, prava obitelj.

      Majo, rekla si frazu, a dogovor je, na ljetovanju nema fraziranja, na to će joj Andrea.

      Ive i Šimun me pogledaju, stisnem ramena, znam da ne znaju, a ne znam ni ja, što im to znači fraza i fraziranje.

      E pa ne znam kako da drugačije izrazim svoje osjećaje i nije bitno da nalikuje na frazu kada je istina. 

      Majo, ti si moje sunce, i nikada se nećemo prestati voljeti i viđati gdje god bili, kao prava obitelj, i to nije fraza mada nalikuje na nju, doda Anamarija.

      A kako će se naša obitelj odavde izvući, mene zanima, podsmješljivo će Andrea okrenuvši se prema meni, kapetane, što se tebi čini, imamo li se mi šanse odavde izvući do zime.

      Nemamo nikakve šanse...

      Zašto nemamo, pa znamo plivati… u krajnjem slučaju.

      Jer smo opčinjeni!

      Mjeseca je nestalo, mrak je blijedio, vjetar je utihnuo, jutro je zavjesom praskavog svjetlucanja iznad nas svitalo. Praskozorjem u jednom komadu utonuli smo u san, probudilo nas štektanje motora Lučke kapetanije, sunce je visjelo visoko na nebu, negdje s kampanela mjesne crkve zvonilo je podne. 

      Zima je i zahladilo je za popizditi. Posvuda se mraz nakotio. Pazim kako koračam jer se snijeg pretvara u poledicu, a nove pahulje lepršaju s neba. Imam dobre čizme, otporne na hladnoću i led. Rano je poslijepodne, a pale se velegradska ulična svjetla, odmah iza podneva dan se pretvara u mrak. Jure tramvaji, prolaznici prolaze. Osvrćem se oko sebe. U velikim zgradama i visokim neboderima pale se svjetla, u odbljesku svijetle prozori, svjetlucaju i pahulje. Razmišljam, iza tih stakala, negdje u tom gradu, za stolom, na kauču ili negdje drugdje sjedi Maja, Anamarija, Andrea… Postoji mogućnost da ih sretnem dok tako lutam ulicama toga velegrada. Bole me oči od promatranja lica prolaznika.

      U prolazu sam, jednodnevni seminar za kuhare, odradio sam, skuhao svoje i nestao iz hotela, uzeo sam slobodno poslijepodne, ne mogu podnijeti gledati kako će pri ocjenjivanju kulinarskih radova kuhari i kuharice plaziti po podu, dodvoravati se komisijama ne bi li štogod dobili, kakvu diplomu ili bar zahvalnicu. Izbjegavam takve priče, želim biti izvan. Uostalom, nadam se sresti obitelj…

      Gledam izloge, zalazim u birtije, hodam nepoznatim prostorima…  Mraz mi se skupio oko očiju. Kada malo više popijem, izgubim pojam vremena… Kada ili nikada… Ustrajno hodam, snijeg sve gušće natapa moje vjeđe, birtije se zatvaraju, svjetla se gase… Zastanem pred polumračnom rupom od birtije, naručujem pivo i pelinkovac…

      U mračnom kutu prašnjave prostorije netko kašlje, guši se, konobarica mu donosi čašu vode… Taj nepodnošljivi hripavi kašalj me odvuče do Šimuna, naručujem još jedan pelinkovac… Šimun se te jeseni za prvih kiša pošteno iskašljao i izdahnuo, a mi preselili u grad… Otac nije ni okom trepnuo na vijest o razbijenom brodu, učinio mi se u tom trenutku beskrajno velik, Marijela rodila malu Maru, udala se za postarijeg gradskog bilježnika Lijanića i rodila mu još dvoje djece, moj otac joj kuhao na vjenčanju, a kasnije bio kum na krštenju djece… Dok je još mater i bila živa, otac je umro ranije, iz Amerike je pristigla vijest o bratu da se oženio treći put, da lovi tune, a iste te godine gubi mu se svaki trag u Meksičkom zaljevu… Sestre poudavale djecu i dive se unucima… Zbog nemara i nedolazaka na nastavu ponavljao sam svaki razred, nekako sam uspio završiti Kuharsku školu, radim ljeti po hotelima, zimi lutam kojekuda.

      Na Zverinac, koji bi se moga zvati i Biskupovo, ne odlazim, tamo me nitko ne poznaje niti prepoznaje, a i bojim se da ću, kada legnem u postelju, cijelu noć slušati iz susjedne sobe kako mater šapuće da je sve to prokleto.

      Sretnem ponekad Ivana, sjednemo u birtiju i zapijemo do zatvaranja. Ajmo još  jednu za dušu Šimunovu… Gledam ga dok zove konobaricu za još jednu rundu pelinkovca, samo da se ne rasplače, to bi me totalno izneredilo… Ive radi u školi i piše pjesme, a nedjeljom pjeva u crkvenom zboru. Kucanje srca zastane svima kada on zapjeva solo Aleluju ili Ave Mariju. Vodim ga kući, otporniji sam na opijanje… Kaže on meni, sićaš li se one didove, pa zapjeva… Ej Vanja, ti Vanja, ti me ostavi, Vanja… Na ulasku u stan žena nas stišava, probudit ćemo djecu. Sitna, okrugla, simpatična, ne voli me vidjeti na vratima i to ne skriva. Pred jutro ispijamo zadnju orahovicu i palimo cigaretu za rastanak, poklanja mi zbirku pjesama s posvetom.

      Izlazim iz birtije, hodam ulicama gazeći po snijegu, tek poneko svjetlo treperi u daljini, velegrad je utonuo u san… Iako ih ne vidim, kao da im čujem glasove, i smijeh, zastajem, fijuk vjetra raznosi pahulje posvuda…  

Jedan komentar: