Rastanak ratnika

Na putu u grad ušli smo u prvu prigradsku praznu birtiju popiti koju za rastanak. Tu se rastajemo. Ne vraća mu se tamo odakle je potekao. Ne zna gdje će, ne zna što će i ne da mu se rastati od mene, a meni se žuri vidjeti Irenu. Robi nijemo gleda u flašu. Kažem ja njemu, nikada se više neću vezivati u autu. Vozit ću dvjesto na sat, pretjecat ću po punoj crti i neću se vezati. Nikad. Ne pušta me od sebe, kaže, ajmo još jednu pa ćemo ići.

Ponedjeljak je zažmirio na jedno oko i nije još svanulo. Tek je pregazilo dvanaestu. Nikoga osim nas u prigradskoj birtiji, pred zatvaranje je. Ulična svjetla žmirkaju, trepere. polumrak. Sanjivi gazda traži da platimo pa će nam dati novu rundu. Nepovjerljiv je prema nama i spava mu se. Neobrijani smo i izmoždeni od noćnog pješačenja.

Robi digne pogled i kaže, platit ću ti u zlatu, te htjede zavući ruku ispod košulje. Zaustavim mu ruku i zamolim gazdu da nam da još jedno piće na kredit jer smo trenutno bez love, ali do sutra ću nabaviti pa ću mu platiti. Gleda nas sumnjivo, kako izgledamo zna da mi već godinama nemamo za piće i instinktivno osjeća opasnost, vidim mu to u očima. Robi se smiješi. Gazda daje još dvije pive i dva konjaka, i kaže ovo je zadnje. U očima mu zatitra mržnja.

Robi mi šapuće, to on nas vrijeđa, popijmo ovo pa ću ga ubiti da možemo na miru piti. Smijem se. Šteta što će činiti isto pa će u miru biti optužen za ono za što je nedavno proglašen Junakom domovinske zahvalnosti. Šteta što je rođen tamo gdje je rođen...

Pokušavam mu objasniti kakvo je stanje ovo sranje koje nas od neki dan okružuje. I čemu se treba prilagoditi kada se rastanemo. I da ono što popijemo moramo i platiti. I da više nikoga ne smijemo ubiti, kao što smo mogli, ni najgoreg zločinca, i da naši neprijatelji postaju preko noći naši prijatelji, i da nas mogu zatvoriti ako ne platimo piće koje smo popili... On me gleda kao zbunjeno dijete strogog oca koji ga uči hodati, i kaže, prijatelju, može tako kako ti kažeš, ali kada popijemo još jednu rundu, za rastanak, ja plaćam, u zlatu.

Gazda kaže, žao mi je, nema više, kada platite... Robi ga pogleda i zavuče ruku ispod košulje. Gazda hitro izvuče ispod šanka pušku skraćene cijevi, sačmaricu, i opali ravno u Robijeva prsa. Robi poleti sa stolice. Pucanj ga raznese. Ruka mu ispadne iz košulje, iz ruke po podu se prospe nekoliko zlatnih lančića. Gazda uperi pušku u mene i reče, nestani!

Polako izlazim, bacim pogled na Robija, otvorenih je očiju kao da se smiješi mada su mu usne spojene... Skraćena cijev dvocijevke me prati do izlaza...

Grad je živnuo, odasvud se propinju svakojaki zvukovi, automobili jure, semafori proradili... Jutro je...

Irena kaže ravnatelju Dančiću da danas neće doći na posao jer slavi, ja dobacim, neće ni sutra, zalizani pederu, nikad više neće doći jer ona sa mnom putuje... Ona spušta slušalicu i smiješi se. Prvi put joj dotičem usne... Pričam joj o putovanjima... Ležimo tako stisnuti, goli i nepostojani za vanjski svijet... Adam i Eva nakon grijeha...

Budi me oko podneva. Pijemo kavu i pušimo. Ne dižemo zastore s prozora. Kao da još traje uzbuna i zamračivanje, i kao da ta uzbuna... u našim srcima... neće nikada utihnuti. Polako se odvlačimo u postelju i pokrivamo plahtom preko glave. Samo da ne spomene onog svog kojeg je voljela više od sebe i koji se nikada u autu nije vezivao pa je zato i poginuo. Ona je bila vezana… Ništa nije savršeno!

Poslijepodne se počelo pretvarati u sumrak. Pijemo kavu i pušimo. Mičemo zastore s prozora. Pale se gradska svjetla. Osjećamo ushićenje kao da ćemo svaki trenutak poletjeti iznad gradskih krovova osvijetljeni i zaneseni... Odvlačimo se do postelje i pokrivamo se preko glave... U mraku kao slijepac dodirujem Irenino lice... Osjećam njezine jamice u obrazima, suze na dlanovima i šapat,... “Sretna sam!”

Duboka noć, s gradskog zvonika otkucava ponoć... smiješi se u snu... ona sanja putovanja... netko kuca na njezina vrata... ona se budi. Susjeda, kaže Irena sanjivo, ponestalo joj cigareta, zna me usred noći probuditi, liječila se na psihijatriji tri puta, rijetko spava, umro joj sin, karcinom kostiju, raspao se jednog dana, pa je i muž napustio nakon toga, bit će se negdje propio... Kroz prozore svijetle gradska svjetla. Irena ustaje i navlači majicu na sebe. Na vratima se kucanje pretvori u lupanje. Ovo nije susjeda, ona nikada ne lupa, kaže Irena pa navuče hlače odlazeći prema vratima. Htjedoh joj reći da bi bilo bolje ne otvoriti jer smrdi, ali ne rekoh ništa...

Neočekivano, otvarajući vrata, Irena se okrene k meni i uputi mi pogled iskrene nježnosti... prije nego što me obasja snažna svjetlost i misao nadjačana razarajućim praskom... Ništa nije savršeno, ali vrijedilo je biti!

Komentari: